Ili prvi dan početka kraja mojega života.
Danas nisam otišao na Metallicu. Bend koji sam otkrio uzevši kazetu, a koju sam slučajno našao, sa police i stavio u kazetofon. Album "Kill 'em all"; njihov prvi album za moj prvi susret sa njima u petom osnovne. I tako je krenulo: uslijedila je nabava njihovih CD-a i preslušavanje istih. Odrastao sam uz njih, mogu to slobodno reći, sve do osmog osnovne kada sam na Hit Depou čisto slučajno vidio spot, uživo snimljen, od Maidena, a sa njihovog koncerta u Rio de Janeiru. Pjesma je bila "Ghost of the Navigator".
Nakon pjesme sam, doslovno, odjurio u svoju sobu na kompjuter, upalio Morpheusa i krenuo downloadati pjesme. Uslijedila je večer upoznavanja sa Maidenima. I, u narednih nekoliko dana Metallicu sam totalno zamijenio Britancima.
Za nekoliko tjedana vidio sam najavu koncerta u Velikoj Gorici i znao sam da ću u lipnju, zadnjeg dana osnovne škole, biti na stadionu "Radnik". I bio sam. Bio sam još dva puta, narednih godina, ispred Britanaca i gledao ih kao bend uz koji sam se profilirao i odrastao u sebe kakvoga znam.
Godinu dana nakon Maidena na taj isti stadion trebala je doći velika Metallica. "Mali zagriženi metalac" u meni odlučio je odmah odletiti i kupiti kartu. Za nekoliko tjedana koncert je otkazan, a karta još uvijek, neiskorištena, stoji u prvoj ladici radnog stola zajedno sa još tridesetak karata koje, sa većih koncerata, čuvam. Na dan otkazivanja koncerta bio sam razočaran. Bend, u kojim sam se nekad zaklinjao, otkazao je koncert u mojem gradu. Kurt, sa kojime sam trebao ići, tješio me anegdotom kako je Hetfield jednom strgao gitaru na koncertu, a dan kasnije odnio ju popraviti. Nakon tog dana Metallicu nisam slušao nekoliko mjeseci, a sam sebi rekao da nikada više neću kupiti njihov CD niti ulaznicu za koncert.
I doista nisam. Danas, za otprilike sat vremena kreće spektakl na Hipodromu. Glavni akter je Metallica, a "mali zagriženi metalac" koji je svoje ideale počeo stvarati uz upravo taj bend je ostao doma. Lomio sam se u sebi, da li da pređem preko svojih obećanja i principa, odjebem ih te odem i kupim kartu ili ne. Dubioze su danas ujutro bile na vrhuncu. I na kraju nisam otišao. "Izdao" sam "malog metalca", a pritom dokazao kako je taj "mali metalac", ipak, ostao u osnovnoj školi.
Zašto? Iako me u srednjoj veliki broj ljudi okarakterizivao kao metalca, to zapravo nisam bio. Jesam nekoć, ali ulaskom u srednju i upoznavanjem sa Janis, Gustavom, Thorom, Jimmyem "otkrio sam" i spektar novih bendova poput Pearl Jama, Rolling Stonesa, Zeppelina, Nirvane, Deep Purplea i mnogih drugih. Metal bendove sam polagano ostavljao da skupljaju prašinu na polici sobe, crnu boju sam ostavljao, sve više, u ormaru, a iz zvučnika prašili su stari rokeri i grungeri. Doduše, u to sam vrijeme kupio i prve Martensice, o kojima sam nekad toliko maštao, ali samo kao nekakav kompromis sa mamom koja je dobijala napadaje kada sam u starkama izlazio na snijeg.
I tada, noseći starke, traperice i majice sa najdražim bendovima i to obvezno podfrkanih rukava na rame, sam izbrusio ideale, promijenio neka razmišljanja i definirao se kao osoba. Od metala jedino su Britanci redovito dobijali dobru minutažu, kao što su mi redovito uzvraćali to kad god sam ih slušao uživo.
Mali metalac postao je alternativac. Danas sam potvrdio to. Figurativno rečeno, radije ću slušati "Black" Pearl Jama, neprekidno ponavljajući, nego poslušati album "Black" Metallice. I, održao sam sebi samome obećanje: niti kune Metallici. Svoje su prokockali.
Puno više me intrigiraju, za koja dva mjeseca, Pearl Jam u Veneciji; Foo Fightersi u Bruxellesu; Maideni u Szigetu i tako dalje.
