Groznica ljetne večeri: U baru, na rivi

- Pa rek'o sam ti. Upoznali smo ih u birtiji... - govorio je Pierre u mikrofon Sony Ericssona, pričajući sa svojom boljom polovicom dok sam ja kopao po polici u dnevnoj sobi tražeći nešto s čime da potpuno ogolim mobitel pošto sam si sjebao tipkovnicu.

I doista, Scalu i Eleriu smo upoznali u baru na rivi, odmah drugu večer kako smo stigli ovdje. Pierre i ja smo sjeli na jedini slobodni stol i naručili si pive. Prvu rundu smo ispili za petnaestak minuta uz planove za sutrašnji dan, a dok smo naručivali drugu rundu primijetili smo dvije cure kako lagano šeću ispred bara i pogledavaju prema nama. Obojica smo ih istovremeno primijetili, a što nije bilo teško jer se, po njihovom stilu, vidjelo da nisu odavde.

- Ajmo ih pozvati da sjednu sa nama. - predlagao je Pierre sa osmijehom na licu.

- Ma pusti. Neka se sjednu za svoj stol. - progovarala je iz mene ona nesigurnost; osjećaj dotrajalosti mene samoga kao i metoda zavođenja koji osjećam proteklih mjeseci.

U sebi sam znao da žele sjesti sa nama ili pored nas: vidjelo se to u njihovim pogledima i pokretima tijelom, ali jednostavno ta "nesigurnost" je potisnula nekadašnju samouvjerenost i otvorenost. Neprepoznatljiv sam samome sebi bio. Netipično.

- Eto sad su sjele na drugi kraj terase. - razočarano je Pierre promatrao kako sjedaju za stol.

- Jebiga. Pozovi ih ako oćeš. Ja naprosto...ne mogu. - uzeo sam gutljaj pive - ...imam taj filing da je moje vrijeme prošlo.

- Ma o čemu ti?

- Pa kažem ti. Imam taj neki osjećaj nemoći i nesigurnosti. Nema više onog zavodnika...

- Joj daj. Pričaš kao da imaš ne znam kol'ko godina. 

- Pa imam. Dvadeset jedna je puno. Osjećam se staro. - izvadim cigaretu iz kutije.

Na drugom kraju terase konobar podiže dvije cure koje su tamo upravo sjele. Stol je zauzet, očigledno. 

- E sad fakat nemaju di. - prozborim dok Pierre i ja pratimo cijelu situaciju.

Njih dvije ponovno pogledavaju prema našem dijelu terasu. Progovaraju par riječi. Primiču nam se. Pogledi su usmjereni prema nama. Dolaze do našeg stola i sjedaju za ljetni šank, odmah iza nas. 

- Jesam ti rek'o... - pogleda me Pierre sa osmijehom na licu.

- Zovi ih ako 'oš... - okrenem pogled prema moru.

Nije dugo prošlo, a njih dvije su uspostavile prvu komunikaciju sa nama. Scala je došla do našeg stola i raspitivala se o pićima. Na engleskom. Već ranije smo ustvrdili kako je riječ o Talijankama. Scala se prstom prelazila po cjeniku. Pierre i ona su se zapričali, a meni je pogled bio usmjeren prema Elerii, koja se činila odsutnom. Pierre im je savjetovao da probaju rakiju, koju inače ja osobno nikako ne podnosim.

- Joj molim te... Kao ne razumije J.Daniels na cjeniku...daj me ne jebi. - prokomentirao sam situaciju čim se ova makla tri metra, natrag za šank.

U meni se lagano počela buditi ona iskra; želja da upoznam te cure. Kao da se u meni događa borba dvaju svijetova: sigurnost i nesigurnost. Nisam bio sposoban previše racionalno i suvislo govoriti. Pogledi su sa šanka neprestano dolazili. Uzvraćali smo im, sa blagim osmjesima. Planirali smo im poslati novu rundu rakija dok smo već treću sebi naručivali. Ali nismo. Nismo ih ni pozvali za stol. Kroz desetak minuta su otišle. Osjetio sam olakšanje, ali i pritisak. Pritisak onoga dijela mene koji mi je govorio "luzer si". "Sebe nazivaš nekim ljubavnikom, a ne možeš curama uletiti." Pierre je bio razočaran. Njih dvije dale su nam jasan znak. Ali ne. "Ti nisi zaveo nešto ima preko pola godine, srami se". I sramio sam se tada. U sebi. Pred samim sobom.

***

Dvadeset minuta tišine. Tek pokoje rečenice. Pierre i ja smo pokisli. Ispijali smo četvrtu rundu, ne želeći jedan drugomu, zapravo, reći da smo idioti. Ma, papci. No, tada su se vratile. Terasom su krenule prema šanku, iako se par stolova u međuvremenu oslobodilo. "Sad ili nikad" rekao sam samome sebi. I, kad su stigle do šanka, prije nego su sjele za barske stolice, okrenuo sam se prema njima i ispalio bez razmišljanja, bez uzimanja daha ili nekakvih priprema:

- You want to sit with us?

- Oh...okey. - rekla je Scala sa osmijehom na licu.

Sjele su. Upoznali smo se. Dale su nam poljupce u obraz. Bio je to prvi fizički kontakt sa njih dvije. Scala je sjela preko puta Pierra, a Eleria preko puta mene. Pierre i Scala odmah su krenuli pričati. Meni je trebalo vremena da "probijem led". Dugo to nisam radio: upoznavao se. Pogotovo sa strankinjom.

Nisam želio sjebati. Birao sam riječi. Kopao po svojem engleskom vokabularu u glavi. Nije mi dugo trebalo da "uđem u formu". Raspitivao sam se o njoj; interesima, hobijima, glazbi.

Eleria se činila odsutnom. Službena je bila. Kao da je ovdje radi Scale koja sebi traži nekoga. Nisam dao da me to omete. Forsirao sam razgovor, iako je na trenutke bilo problema radi njezina ne baš širokog znanja engleskog. U jednom trenutku me pitala za joint:

- Can I smoke canabis here? 

Bio je to trenutak koji se iskoristio: predložio sam da odu kod nas, pa da tamo svi zapalimo. Pristale su. Iako smo bili stranci koji jedni drugima nisu znali imena.

Groznica ljetne večeri: U iščekivanju ničega

- Da, ova posljednja ziher neće stati. - dovršavali smo pakiranje vrećica sa hranom i pićem u lobbyu shopping centra, a u putni kofer. Odlična ideja. Natrpate sve vrećice iz dućana u jedan kofer i lijepo ga odvučete do doma. Na ideju smo došli popodne, nakon što smo odlučili busom otići do obližnjeg grada u veliki shopping centar sa hranom.

U busu natrag bila je katastrofalna gužva. Sve puno Slovaka i Čeha koji su se vraćali sa kupanja iz grada u omanje mjesto gdje smo i mi. Ne razumijem to - dođeš negdje gdje ima mora, a ideš se kupati u veći grad. OK, je fora promijeniti lokaciju, imati priliku plažu zamijeniti klimatiziranim centrima sa dućanima itd., ali poznavajući taj mentalitet - sumnjam da će pomoći našem gospodarstvu. Ovi sa nama u busu, sa ručnicima i torbicama na sebi bez vrećica koje bi odavale potrošnju, sigurno neće. Al', mnogo toga oko mene će mi ostati nejasno.

Nakon vožnje u neklimatiziranom i krcatom busu, koji je cijelo vrijeme vozio sa otvorenim prednjim vratima, te kraćeg razgovora sa starijim gospodinom koji je sjedio ispred nas, zaputili smo se užurbanim korakom doma. Bilo je kojih dvadesetak minuta do devet, a Scala i Eleria su najavile svoj dolazak u devet. Dogovorili smo to na staromodan način; jučer prije nego su otišle doma od nas. Niti smo broj mobitela uzeli niti ih dodali na Facebook. Jebiga, ostalo je jedino osloniti se na izrečene riječi u ne previše trijeznom stanju. A osim što smo ih jedino mogli čekati nismo im znali ni imena. Kada smo se upoznali sa njih dvije u baru, naprosto smo prečuli imena. I, taj problem je, kod mene, već dulje vrijeme prisutan. Jednostavno ne mogu upamtiti imena. Ne znam je li to zato što mi je um 0-24 opterećen raznim pizdarijama ili zato što, uglavnom, upoznajem nove ljude nakon par pivi. Rekao bih ovo prvo. Jer prije sam mogao i pijan i uduvan upamtiti imena bez problema. A sada, sada je to problem; kao da u trenutku upoznavanja nisam skroz prisutan nego sam mislima negdje daleko.. A nema mi gorega nego uletiti curi sa kojom provedeš cijelu večer sa pitanjem: "E, kako se ti ono zoveš?!". To mi je u rangu onoga: "nije problem u tebi nego u meni".

Na satu u dnevnom boravku bilo je pet do deset. Pierre je sjedio ispred TV-a okrečući kanale u potrazi za nečim zanimljivim. Ja sam nervozno šetuckao na relaciji dvorište-terasa-dnevni boravak.

- Još pet minuta pa idemo? - pitao je Pierre.

- Da, okej.

- Valjda neće sada naletiti. Ajmo se spremiti brzo.

Kroz pet minuta smo zaključali sve i brzim korakom se uputili prema Gerardu, sa bocom vina u ruci. Scala i Eleria se nisu pojavile. Dali smo im sat vremena, čekali ih ali izgleda uzalud. Kako se primicalo tih devet navečer, i Pierre i ja smo bili više za opciju da ne dođu. Zašto? Ne znam. Možda jer ne znamo njihov jezik, a one su slabije sa engleskim pa je nekakva komunikacija otežana. A možda jer Eleria, koju sam ja "zapikirao", ima dečka. Barem je to pretpostavka obzirom na njezinu izjavu od sinoć. Pierre pak nije bio toliko nabrijan na Scalu. Tako da smo oboje u sebi željeli i da dođu i da ne dođu. U meni je nešto jača bila želja da dođu; da budem načisto ima li dečka ili nema. Jer, ukoliko ima dečka, ne želim išta sa njom. To je jedno od načela koje poštujem: ne sjebati drugog dečka. A, opet, pitanje koje provlačimo kroz cijeli dan: zašto su te večeri sjele baš za šank okrenute prema nama?! Za dvadesetak minuta prihvatile poziv i sjele sa nama. Nakon nekoliko rundi otišle do nas i ostale do sitnih sati. Zašto ako ova ima dečka? A možda je Scala slobodna i želi uloviti priliku. Čak ni nakon boce vina i pivi kod Gerarda odgovor se nije nazirao, a ta cijela situacija bila je još manje jasna/logična. Možda Pierre ima pravo:

- Ma one traže zabavu. I seks.

Groznica ljetne večeri: Povratak

Kao da me nije bilo par mjeseci, a ne godinu dana.

Godina je proletila, zaključilo bi se. I je. Baš kao što će proletiti i ovo ljeto; ostati će tek folder sa fotkama, nekolicina novih prijatelja na Facebooku, par SMS poruka koje ću čuvati a onda u nedostatku memorije pobrisati, eventualno neki "suvenir" poput narukvice, koja će kad-tad puknuti ili biti odložena u ladici, a sve ostalo će, sa vremenom, ishlapiti iz memorije.

Iako se trudim zapamtiti, znam da će to biti nemoguće. Ono ludo ljeto otprije pet godina već je u magli; prisjetim se pogledom na fotke nekih trenutaka koje sam totalno zaboravio. A, do prije nekoliko mjeseci mogao sam se sjetiti, doslovno, svega. O ljetima prije, kada smo se svi, tada bezbrižni "klinci" od petnaestak godina, upoznali i tek počinjali družiti - bolje i ne govoriti. U magli mi je i ona večer, "krivo je more", kada smo se Ona i ja spetljali. Zajedno se uspijemo prisjetiti i posložiti sve komade u koliko-toliko prihvatljiv mozaik. A vjerovali smo da tu večer nikada nećemo zaboraviti.

Na blogu nikada nisam pisao nekakve memoare, ljetopise, feljtone (nazovite kako oćete) kroz koje bi se mogao prisjetiti ljeta. Imao sam pred par godina nekakve zapise; prije nekakve nacrte za komad koji nikada nije bio dovršen, a na temu ljeta te godine (otprije četiri godine). Imao sam ideja zapisati, ali nisam vjerovao da sam kadra učiniti takvo nešto. Sada ću probati; možda uz fotke, novostečene prijatelje(-ice) i "suvenire" ostanu i nekakvi zapisi kroz koje ću se, ako ništa, barem ja moći prisjetiti trenutaka.

***

Vratili smo se. Pierre i ja, Johnny.

Prebrzo je ljeto došlo. Kao da sam hodao mjestom nedavno. Ili se možda ovdje osjećam kao doma?! Možda. Vrlo vjerojatno.

Isti miris. Već poznat zvuk otvaranja vrata. Tišina jutra i noći. Isti šum mora i ulazak u njega. Ovo mjesto je savršeno za "oporavak"; bijeg od gradske uštogljenosti, vrućine asfalta i buke tramvaja i autobusa.

- Heaven on Earth. That's how I call this place. - rekao sam joj dok sam, u ponoć, stajao u plićaku sa čašom vodke-juica u ruci.

- Yes... Beautiful. - promrmljala je pogledavajući tišinu oko nas.

Tišinu, gotovo pa idiličan trenutak prekinuo je Pierre došavši na vrata dvorišta:

- Ćete se vratiti vi?

Za nekoliko minuta, za stolom na prostranoj terasi, dok je Scala frkala joint, Eleri je izletilo nešto. Ili možda nije. Možda sam, pomalo alkoholiziran, zabrijao da je ono bio idiličan trenutak.

- My boyfriend gave us that. - rekla je Eleri.

Samo sam kimnuo glavom. "Johnny ti si glup. Tvoje vrijeme zavođenja je prošlo, a tvoj smisao za romantiku je zastarjeo" - rekao sam samome sebi. Pokušao sam ne izgledati razočarano činjenicom da Eleria ima dečka. Jer, dva dečka i dvije cure na terasi uz alkohol i joint u sitnim noćnim satima sjajna su kombinacija, ali kada je jedna osoba zauzeta - sranje.

- Ne to je rekla. Ne znam jesam li ja možda krivo čuo, ali rekla je da ima dečka. - govorio sam Pierru iduće popodne dok smo se pržili na plaži.

- A šta ćeš... - kratko je komentirao.

- Al' opet, šta bi njih dvije onda sa nama otišle doma? Mislim, ta cijela kombinacija, šta žele od nas i to...nije mi jasno.

- A gle vjerojatno im je dosadno sa starcima preko dana pa nas koriste za malo druženja navečer. 

- Možda... - zastao sam, razočaran - ...ali opet... Ma ne znam jebemu...

Za pola sata i dalje smo bili na istoj temi.

- Fakat brijem da je moje vrijeme prošlo. Očito da ona situacija koju sam ja smatrao da je romantična, na kraju nije. - zastanem i nastavim ubrzo - stvarno to mislim. Brinem se.

- Zapravo si lijen.

- Ha? - pogledam kroz sunčane naočale Pierra.

- Pa lijen si. Ne trudiš se, ne igraš se više.

Zamislim se. Moguće. Ali znam da mi treba neki "comeback". Nešto što će me inspirirati, napuniti i posljednji dio slagalice da budem kao prije.

- Ćemo večeras utakmicu pa onda sa Gerardom na piće? - pitam Pierra.

- Ma može... - odgovori Pierre i nastavi sa hvatanjem boje.