Kao da me nije bilo par mjeseci, a ne godinu dana.
Godina je proletila, zaključilo bi se. I je. Baš kao što će proletiti i ovo ljeto; ostati će tek folder sa fotkama, nekolicina novih prijatelja na Facebooku, par SMS poruka koje ću čuvati a onda u nedostatku memorije pobrisati, eventualno neki "suvenir" poput narukvice, koja će kad-tad puknuti ili biti odložena u ladici, a sve ostalo će, sa vremenom, ishlapiti iz memorije.
Iako se trudim zapamtiti, znam da će to biti nemoguće. Ono ludo ljeto otprije pet godina već je u magli; prisjetim se pogledom na fotke nekih trenutaka koje sam totalno zaboravio. A, do prije nekoliko mjeseci mogao sam se sjetiti, doslovno, svega. O ljetima prije, kada smo se svi, tada bezbrižni "klinci" od petnaestak godina, upoznali i tek počinjali družiti - bolje i ne govoriti. U magli mi je i ona večer, "krivo je more", kada smo se Ona i ja spetljali. Zajedno se uspijemo prisjetiti i posložiti sve komade u koliko-toliko prihvatljiv mozaik. A vjerovali smo da tu večer nikada nećemo zaboraviti.
Na blogu nikada nisam pisao nekakve memoare, ljetopise, feljtone (nazovite kako oćete) kroz koje bi se mogao prisjetiti ljeta. Imao sam pred par godina nekakve zapise; prije nekakve nacrte za komad koji nikada nije bio dovršen, a na temu ljeta te godine (otprije četiri godine). Imao sam ideja zapisati, ali nisam vjerovao da sam kadra učiniti takvo nešto. Sada ću probati; možda uz fotke, novostečene prijatelje(-ice) i "suvenire" ostanu i nekakvi zapisi kroz koje ću se, ako ništa, barem ja moći prisjetiti trenutaka.
***
Vratili smo se. Pierre i ja, Johnny.
Prebrzo je ljeto došlo. Kao da sam hodao mjestom nedavno. Ili se možda ovdje osjećam kao doma?! Možda. Vrlo vjerojatno.
Isti miris. Već poznat zvuk otvaranja vrata. Tišina jutra i noći. Isti šum mora i ulazak u njega. Ovo mjesto je savršeno za "oporavak"; bijeg od gradske uštogljenosti, vrućine asfalta i buke tramvaja i autobusa.
- Heaven on Earth. That's how I call this place. - rekao sam joj dok sam, u ponoć, stajao u plićaku sa čašom vodke-juica u ruci.
- Yes... Beautiful. - promrmljala je pogledavajući tišinu oko nas.
Tišinu, gotovo pa idiličan trenutak prekinuo je Pierre došavši na vrata dvorišta:
- Ćete se vratiti vi?
Za nekoliko minuta, za stolom na prostranoj terasi, dok je Scala frkala joint, Eleri je izletilo nešto. Ili možda nije. Možda sam, pomalo alkoholiziran, zabrijao da je ono bio idiličan trenutak.
- My boyfriend gave us that. - rekla je Eleri.
Samo sam kimnuo glavom. "Johnny ti si glup. Tvoje vrijeme zavođenja je prošlo, a tvoj smisao za romantiku je zastarjeo" - rekao sam samome sebi. Pokušao sam ne izgledati razočarano činjenicom da Eleria ima dečka. Jer, dva dečka i dvije cure na terasi uz alkohol i joint u sitnim noćnim satima sjajna su kombinacija, ali kada je jedna osoba zauzeta - sranje.
- Ne to je rekla. Ne znam jesam li ja možda krivo čuo, ali rekla je da ima dečka. - govorio sam Pierru iduće popodne dok smo se pržili na plaži.
- A šta ćeš... - kratko je komentirao.
- Al' opet, šta bi njih dvije onda sa nama otišle doma? Mislim, ta cijela kombinacija, šta žele od nas i to...nije mi jasno.
- A gle vjerojatno im je dosadno sa starcima preko dana pa nas koriste za malo druženja navečer.
- Možda... - zastao sam, razočaran - ...ali opet... Ma ne znam jebemu...
Za pola sata i dalje smo bili na istoj temi.
- Fakat brijem da je moje vrijeme prošlo. Očito da ona situacija koju sam ja smatrao da je romantična, na kraju nije. - zastanem i nastavim ubrzo - stvarno to mislim. Brinem se.
- Zapravo si lijen.
- Ha? - pogledam kroz sunčane naočale Pierra.
- Pa lijen si. Ne trudiš se, ne igraš se više.
Zamislim se. Moguće. Ali znam da mi treba neki "comeback". Nešto što će me inspirirati, napuniti i posljednji dio slagalice da budem kao prije.
- Ćemo večeras utakmicu pa onda sa Gerardom na piće? - pitam Pierra.
- Ma može... - odgovori Pierre i nastavi sa hvatanjem boje.
No comments:
Post a Comment