Groznica ljetne večeri: U iščekivanju ničega

- Da, ova posljednja ziher neće stati. - dovršavali smo pakiranje vrećica sa hranom i pićem u lobbyu shopping centra, a u putni kofer. Odlična ideja. Natrpate sve vrećice iz dućana u jedan kofer i lijepo ga odvučete do doma. Na ideju smo došli popodne, nakon što smo odlučili busom otići do obližnjeg grada u veliki shopping centar sa hranom.

U busu natrag bila je katastrofalna gužva. Sve puno Slovaka i Čeha koji su se vraćali sa kupanja iz grada u omanje mjesto gdje smo i mi. Ne razumijem to - dođeš negdje gdje ima mora, a ideš se kupati u veći grad. OK, je fora promijeniti lokaciju, imati priliku plažu zamijeniti klimatiziranim centrima sa dućanima itd., ali poznavajući taj mentalitet - sumnjam da će pomoći našem gospodarstvu. Ovi sa nama u busu, sa ručnicima i torbicama na sebi bez vrećica koje bi odavale potrošnju, sigurno neće. Al', mnogo toga oko mene će mi ostati nejasno.

Nakon vožnje u neklimatiziranom i krcatom busu, koji je cijelo vrijeme vozio sa otvorenim prednjim vratima, te kraćeg razgovora sa starijim gospodinom koji je sjedio ispred nas, zaputili smo se užurbanim korakom doma. Bilo je kojih dvadesetak minuta do devet, a Scala i Eleria su najavile svoj dolazak u devet. Dogovorili smo to na staromodan način; jučer prije nego su otišle doma od nas. Niti smo broj mobitela uzeli niti ih dodali na Facebook. Jebiga, ostalo je jedino osloniti se na izrečene riječi u ne previše trijeznom stanju. A osim što smo ih jedino mogli čekati nismo im znali ni imena. Kada smo se upoznali sa njih dvije u baru, naprosto smo prečuli imena. I, taj problem je, kod mene, već dulje vrijeme prisutan. Jednostavno ne mogu upamtiti imena. Ne znam je li to zato što mi je um 0-24 opterećen raznim pizdarijama ili zato što, uglavnom, upoznajem nove ljude nakon par pivi. Rekao bih ovo prvo. Jer prije sam mogao i pijan i uduvan upamtiti imena bez problema. A sada, sada je to problem; kao da u trenutku upoznavanja nisam skroz prisutan nego sam mislima negdje daleko.. A nema mi gorega nego uletiti curi sa kojom provedeš cijelu večer sa pitanjem: "E, kako se ti ono zoveš?!". To mi je u rangu onoga: "nije problem u tebi nego u meni".

Na satu u dnevnom boravku bilo je pet do deset. Pierre je sjedio ispred TV-a okrečući kanale u potrazi za nečim zanimljivim. Ja sam nervozno šetuckao na relaciji dvorište-terasa-dnevni boravak.

- Još pet minuta pa idemo? - pitao je Pierre.

- Da, okej.

- Valjda neće sada naletiti. Ajmo se spremiti brzo.

Kroz pet minuta smo zaključali sve i brzim korakom se uputili prema Gerardu, sa bocom vina u ruci. Scala i Eleria se nisu pojavile. Dali smo im sat vremena, čekali ih ali izgleda uzalud. Kako se primicalo tih devet navečer, i Pierre i ja smo bili više za opciju da ne dođu. Zašto? Ne znam. Možda jer ne znamo njihov jezik, a one su slabije sa engleskim pa je nekakva komunikacija otežana. A možda jer Eleria, koju sam ja "zapikirao", ima dečka. Barem je to pretpostavka obzirom na njezinu izjavu od sinoć. Pierre pak nije bio toliko nabrijan na Scalu. Tako da smo oboje u sebi željeli i da dođu i da ne dođu. U meni je nešto jača bila želja da dođu; da budem načisto ima li dečka ili nema. Jer, ukoliko ima dečka, ne želim išta sa njom. To je jedno od načela koje poštujem: ne sjebati drugog dečka. A, opet, pitanje koje provlačimo kroz cijeli dan: zašto su te večeri sjele baš za šank okrenute prema nama?! Za dvadesetak minuta prihvatile poziv i sjele sa nama. Nakon nekoliko rundi otišle do nas i ostale do sitnih sati. Zašto ako ova ima dečka? A možda je Scala slobodna i želi uloviti priliku. Čak ni nakon boce vina i pivi kod Gerarda odgovor se nije nazirao, a ta cijela situacija bila je još manje jasna/logična. Možda Pierre ima pravo:

- Ma one traže zabavu. I seks.