31.12.

Koji put ovo već radim? Četvrti? Peti? Šesti? Šesti. Šesti put pišem na ovaj dan. Dan koji, osim što je posljednji u tekućoj godini, simbolizira i početak mojeg pisanja. Dan kad sam otvorio blog. Prije šest godina.
Dan koji je zapravo kao i svaki drugi. Totalno isti. Ustao sam se ujutro. Pio sam kavu. Slušao muziku. Odgovarao na mailove. Pričao s curama online (i ponekom muškom osobom). Otuširao sam se. Otišao sam van. I tu sada prestaje sličnost s drugim danima i ja sam vam lagao. Uostalom danas svi lažu i gotovo svi su licemjerni.
Obožavam ručati kod mame. Prvenstveno jer obožavam tu kuhinju. Popiti kavu nakon ručka. Pričati s djedom o najnovijim tehnologijama. Komentirati s bakom svoj život. Provozati se s mamom. Ručati s tatom. Popričati s bratom. I onda se sjesti pred laptop (čitaj: sada) i napisati sam sebi novogodišnju čestitku. Zato jer se previše volim. I zato jer to sada radim šestu godinu zaredom.
Rekapitulacija: godina je bila super. Bolja nego 2009. Uvjerljivo bolja. Ma jebeno bolja je bila. Da sad krenem argumentirati zašto, vjerujte da ne bi stalo u ovaj editor; koliko god on beskrajan bio. I upravo zato samome sebi želim da mi 2011. bude još bolja. Još jebenija. Još bolja. Još uspješnija.

Krivi tajming. Uvijek.

prije nešto više od dvije godine

Pošaljem joj poruku. Na temelju ničega. Na temelju "like" gumba na fotografiji na Facebooku. Lajkala mi je sliku. Niotkuda. Zapravo, ja sam njoj lajkao sliku pred par dana. I sada...sada joj šaljem poruku:

"šta ima?!"

Nakon par sati sam dobio odgovor. Nakon par tjedana smo izašli. Ja sam bio zauzet. Veoma duga veza. Ni ja nisam vjerovao koliko i kako sam uspio izdržati u toj vezi. Ali nakon onog dočekivanja jutra na klupici u parku, usred centra grada - sve je bilo moguće. Baš kao i moj dolazak nakon metal koncerta, s presvlačenjem doma u međuvremenu, u moderni klub. Klub gdje smo proveli prvu večer skupa. Gdje je ona sjedila ispred mene i tjerala me da joj plešem.

A, sviđala mi se oduvijek.

prije par sati

Tajming mi definitivno nikad nije ležao. Ne tajming u smislu dolaženja na vrijeme (jer moja producentska strana to jednostavno podrazumijeva) već tajming kao vrijeme kada se stvari dogode.U kojoj i kakvoj fazi života.

09:50

Ona mi je lajkala sliku. Sliku na Facebooku. Ali ona nije bilo tko. To je ona. Ona s kojom sam ispijao vino na balkonu s pogledom na glavnu ulicu stranog grada. Ona, s kojom sam sjedio u busu. Ona, s kojom sam čuvao najveće tajne: tajnu nje i sebe.

Odgovaram joj. Šaljem poruku, u inbox. Želim se sutra vidjeti s njom, opet. I ona želi. Poziva me kod sebe doma. Poziva me navečer. Sama je. Napokon. To će biti večer koju sam čekao puno mjeseci. Možda i previše. To će biti susret koji će nas spojiti. Nanovo? Ili ponovno?

10:25

Prisjećam se da sam se prije tjedan dana dogovorio da ću piti s njom. S jednom drugom. Završava sve akademske obveze. I spremna je vidjeti se sa mnom, večeras. Zašto ne?! Šaljem joj Facebook poruku. Ubrzo i SMS poruku. 

10:45

Misli mi okupira ona. Ponovni susret. Nakon toliko vremena. Nakon toliko dogovaranja. Sada, sada pred posljednjim minutama kada se još mogu odlučiti. Sada, kada je vrijeme odluke. Ona i nitko drugi. Doista. Spreman sam to. Makar i "loviti" ju stalno, koji je bio uvjet našeg odnosa. Jer me zna. Toliko pamtim i maštam o tim trenucima.

11:12

Druga mi odgovara. Na rođendanu je. Odgovaram da odjebe to i da se vidimo; baš kako je i obećala. Taman kad završim par pivi koje su ispred mene.

11:50

I dalje mislim o njoj. Ne o drugoj. O njoj. O sutra. O nenadano stvorenom vremenu. O nenadanom dogovoru. O nenadanom "opet ona" razmišljanju. Ali sada dogovor vrijedi. Sada, sada smo se napokon dogovorili. Sada možemo oboje. Sada smo spremni oboje.
Baš kao i one noći. Kada smo hodali gradom. Potpuni stranci. Izgubljeni među nepoznatim ulicama. S vinom. S našom romatnikom.

00:40

Ne mogu sutra. Ne mogu danas, tj. Nenadano stvoreno vrijeme ne postoji. Ne želim joj reći. Ne noćas. Ne jutros, zapravo. Kad večeras opet nećemo moći biti skupa. Zašto? Ni sam ne znam. Ne zna ni ona.
Da se sve dogodilo par sati ranije. Možda bi noćas bilo večeras.

01:10

Zaboravljam ju. Ujutro ću joj javiti da ne mogu. Večeras ću, još, uživati u onoj našoj mašti: šta bi bilo, kad bi bilo. U toj mašti koja nas oduvijek prati. Na temelju pogleda. Igri očiju. Piću. Vinu. Šetnji. Držanju za ruke. Vođenju ljubavi. Tajni. Oduvijek ćemo to biti, bojim se.
Niti je ona spremna uzeti rizik. Niti ja.

02:20

Druga me zove. Ide doma. Želi se vidjeti. Zapravo i ja bi ju vidio. Ali već ulazim doma. Već smo predaleko. Da je nazvala desetak minuta ranije. Stvari bi bile drugačije.

***

Krivi tajming. Krivo vrijeme. Krivi dan. Krivi mjesec. Krivi dio života. Uvijek sam išao za onime što želim i nisam imao ništa. Imao sam to vrijeme. Taj dan. Taj mjesec. Taj trenutni dio života. Kasnije prazne ruke. Prazan zagrljaj. Tetovažu uspomene duboko u sebi. Možda je jednostavnije zaboraviti. Možda je jednostavnije priznati si da sam romantični egoist. Oportunist.

Iako, kada je ona u pitanju - ovakva priča će uvijek trajati. I postojati. Dokle god se ne pogledamo u naše plave oči i ne priznamo. Ne priznamo egoističnu ljubav u kojoj nismo spremni gubiti. U kojoj nismo spremni riskirati. U kojoj smo egoisti. Oboje.

App review: Angry Birds

Nikad nisam mislio da ću postati ovisnik igara na mobitelu. Zapravo i dalje smatram da nisam ovisan, no jedna igra bi mogla ovisnost potvrditi. Riječ je o Angry Birds igri. Imate pet vrsti ptica koje "nategnete" na praćki, lansirate i njima rušite konstrukcije pred sobom kako bi uništili pohlepne zelene svinjice koje vam kradu jaja. Igra je naizgled jednostavna i prosta, no nije sve u rušenju i destrukciji. Morate malo i mozgati jer broj ptica na svakom nivou je ograničen, te se mora složiti nekakva strategija kako da srušite konstrukciju pred vama, odnosno, uništite zelene svinjice. A, svaka od pet ptica ima svoju posebnu moć.
Igru sam prelazio par tjedana. U tramvaju uglavnom, a umjesto odlaska na Facebook ili čitanja dnevne štampe. Za korisnike Android OS-a ova igra je besplatna, s reklamama dakako. Grafika i animacije u samoj igri su sjajne. Zbilja im ništa ne nedostaje. Ljubitelji zime i blagdana mogu downloadati i posebnu tzv. "season edition" koja je napravljena kao adventski kalendar i svaki dan do Božića otvarate novu stazu/nivo.
Sve u svemu, naizgled jednostavno, jako igrivo i ono najopasnije - zarazno.
OCJENA: 8.5/10

Ona se zove...

Ona se zove Sarah.

Ona je zgodna. Seksipilna. Svojim oblačenjem izaziva druge muškarce. Svojom pojavom oduzima dah. Krade poglede. Plijeni pozornost. Ona je ta. Sarah je zgodna. Ima svijetle oči. Kosu kako joj se prohtje. Uvijek će pronaći nekoga za razgovor. Ona je društvena. Voli ljude oko sebe. I oni vole nju. I nikad neće ostati sama.

Ona je moćna. Toliko moćna da joj uvijek popustim. Da ju poljubim kod šanka. Nitko to ne vidi. Kasnije se ljubimo. Dok plešemo. Dok nas ostali mogu vidjeti. Dok nas ostali gledaju. Govore, komentiraju. Glasine kruže i uvijek će kružiti. Diskretnost mi nikad nije bila jača strana.

Ljubi se dobro. Ljubi se loše. Treba ju se podučiti. Ona podučava mene. Prihvaćam. Namećem nekakav svoj ritam. Uvijek. I tada. Gledamo se. Plešemo. Dodirujemo. Izmjenjujemo poljupce po licu. Po vratu. Zašto smo javni? Zašto to radimo pred ostalima? Zašto im dajemo tema za razgovor? Želim pričati. Želim reći. I ona. Ali ne želimo. Ne njima.

Sretni smo. Dijelomo te intimne trenutke. U krevetu. Skidam joj majicu. Ljubim ju po tijelu. Otkopčava mi košulju. Nosim li ju?! Ljubi me po tijelu. Ponavljamo pravila. Šapćemo ih. Međusobno. Samo ona i ja ih znamo. Znamo pravila igre. Pravila ljubavi.

Varamo se. Ljubimo druge. Zar je kazna smrt drugih? U samome početku? U samoj tišini nas dvoje? U onoj sobi. Na onom krevetu? Dok prazne čaše stoje na prozoru. Dok zavjese raznosi vjetar. Zar smo se tada dogovorili? Za propast svega osim nas?!

Želiš li čuti onu pjesmu? Pjesmu kada smo sami. Razdvojeni. Kad ne komuniciramo. Danima. Pa tjednima. I onda godinama. Želiš. I ja želim. I ja žalim. Za onim trenutkom. Za onim otvaranjem vrata. Onim telefonskim pozivom. Onim razočaranjem. Možemo imati sve. Ali ipak ništa. Ne radi nas. Radi njih. Radi mene. Radi tebe.

Pitaš me vjerujem li ti. Zapravo tražiš odgovore. Nisam ih spreman dati. Ni samome sebi, a kamoli tebi.

Sjedimo. U Istoj sobi. Pričamo. Gledamo se. Ti na jednoj strani. Ja na drugoj. Nudiš alkohol. I sama ga konzumiraš. Pijemo. Pušimo. Pričamo. Zašto se suzdržavamo? Kada oboje znamo što želimo. Kada oboje znamo radi čega smo ovdje.

Ironija. Licemjerje. Laganje. Neistina. Jedno spram drugog. Bila je pogreška. Dogodila ti se pogreška. Znam. Znaš. Vjeruješ. Ne želimo se zavaravati. Iako to radimo. Konstantno. I radti ćemo. Raditi ćemo dokle god se vidimo u klubu i pričamo. Kasnije ljubimo. Dokle god te ne primim za ruku. Dokle god me ne zagrliš. Dokle god se ne poljubimo pred drugima. I priznamo. Priznamo sve ono što se priča. I zaboravimo sve ostalo, pritom.