31.12.

Koji put ovo već radim? Četvrti? Peti? Šesti? Šesti. Šesti put pišem na ovaj dan. Dan koji, osim što je posljednji u tekućoj godini, simbolizira i početak mojeg pisanja. Dan kad sam otvorio blog. Prije šest godina.
Dan koji je zapravo kao i svaki drugi. Totalno isti. Ustao sam se ujutro. Pio sam kavu. Slušao muziku. Odgovarao na mailove. Pričao s curama online (i ponekom muškom osobom). Otuširao sam se. Otišao sam van. I tu sada prestaje sličnost s drugim danima i ja sam vam lagao. Uostalom danas svi lažu i gotovo svi su licemjerni.
Obožavam ručati kod mame. Prvenstveno jer obožavam tu kuhinju. Popiti kavu nakon ručka. Pričati s djedom o najnovijim tehnologijama. Komentirati s bakom svoj život. Provozati se s mamom. Ručati s tatom. Popričati s bratom. I onda se sjesti pred laptop (čitaj: sada) i napisati sam sebi novogodišnju čestitku. Zato jer se previše volim. I zato jer to sada radim šestu godinu zaredom.
Rekapitulacija: godina je bila super. Bolja nego 2009. Uvjerljivo bolja. Ma jebeno bolja je bila. Da sad krenem argumentirati zašto, vjerujte da ne bi stalo u ovaj editor; koliko god on beskrajan bio. I upravo zato samome sebi želim da mi 2011. bude još bolja. Još jebenija. Još bolja. Još uspješnija.