Krivi tajming. Uvijek.

prije nešto više od dvije godine

Pošaljem joj poruku. Na temelju ničega. Na temelju "like" gumba na fotografiji na Facebooku. Lajkala mi je sliku. Niotkuda. Zapravo, ja sam njoj lajkao sliku pred par dana. I sada...sada joj šaljem poruku:

"šta ima?!"

Nakon par sati sam dobio odgovor. Nakon par tjedana smo izašli. Ja sam bio zauzet. Veoma duga veza. Ni ja nisam vjerovao koliko i kako sam uspio izdržati u toj vezi. Ali nakon onog dočekivanja jutra na klupici u parku, usred centra grada - sve je bilo moguće. Baš kao i moj dolazak nakon metal koncerta, s presvlačenjem doma u međuvremenu, u moderni klub. Klub gdje smo proveli prvu večer skupa. Gdje je ona sjedila ispred mene i tjerala me da joj plešem.

A, sviđala mi se oduvijek.

prije par sati

Tajming mi definitivno nikad nije ležao. Ne tajming u smislu dolaženja na vrijeme (jer moja producentska strana to jednostavno podrazumijeva) već tajming kao vrijeme kada se stvari dogode.U kojoj i kakvoj fazi života.

09:50

Ona mi je lajkala sliku. Sliku na Facebooku. Ali ona nije bilo tko. To je ona. Ona s kojom sam ispijao vino na balkonu s pogledom na glavnu ulicu stranog grada. Ona, s kojom sam sjedio u busu. Ona, s kojom sam čuvao najveće tajne: tajnu nje i sebe.

Odgovaram joj. Šaljem poruku, u inbox. Želim se sutra vidjeti s njom, opet. I ona želi. Poziva me kod sebe doma. Poziva me navečer. Sama je. Napokon. To će biti večer koju sam čekao puno mjeseci. Možda i previše. To će biti susret koji će nas spojiti. Nanovo? Ili ponovno?

10:25

Prisjećam se da sam se prije tjedan dana dogovorio da ću piti s njom. S jednom drugom. Završava sve akademske obveze. I spremna je vidjeti se sa mnom, večeras. Zašto ne?! Šaljem joj Facebook poruku. Ubrzo i SMS poruku. 

10:45

Misli mi okupira ona. Ponovni susret. Nakon toliko vremena. Nakon toliko dogovaranja. Sada, sada pred posljednjim minutama kada se još mogu odlučiti. Sada, kada je vrijeme odluke. Ona i nitko drugi. Doista. Spreman sam to. Makar i "loviti" ju stalno, koji je bio uvjet našeg odnosa. Jer me zna. Toliko pamtim i maštam o tim trenucima.

11:12

Druga mi odgovara. Na rođendanu je. Odgovaram da odjebe to i da se vidimo; baš kako je i obećala. Taman kad završim par pivi koje su ispred mene.

11:50

I dalje mislim o njoj. Ne o drugoj. O njoj. O sutra. O nenadano stvorenom vremenu. O nenadanom dogovoru. O nenadanom "opet ona" razmišljanju. Ali sada dogovor vrijedi. Sada, sada smo se napokon dogovorili. Sada možemo oboje. Sada smo spremni oboje.
Baš kao i one noći. Kada smo hodali gradom. Potpuni stranci. Izgubljeni među nepoznatim ulicama. S vinom. S našom romatnikom.

00:40

Ne mogu sutra. Ne mogu danas, tj. Nenadano stvoreno vrijeme ne postoji. Ne želim joj reći. Ne noćas. Ne jutros, zapravo. Kad večeras opet nećemo moći biti skupa. Zašto? Ni sam ne znam. Ne zna ni ona.
Da se sve dogodilo par sati ranije. Možda bi noćas bilo večeras.

01:10

Zaboravljam ju. Ujutro ću joj javiti da ne mogu. Večeras ću, još, uživati u onoj našoj mašti: šta bi bilo, kad bi bilo. U toj mašti koja nas oduvijek prati. Na temelju pogleda. Igri očiju. Piću. Vinu. Šetnji. Držanju za ruke. Vođenju ljubavi. Tajni. Oduvijek ćemo to biti, bojim se.
Niti je ona spremna uzeti rizik. Niti ja.

02:20

Druga me zove. Ide doma. Želi se vidjeti. Zapravo i ja bi ju vidio. Ali već ulazim doma. Već smo predaleko. Da je nazvala desetak minuta ranije. Stvari bi bile drugačije.

***

Krivi tajming. Krivo vrijeme. Krivi dan. Krivi mjesec. Krivi dio života. Uvijek sam išao za onime što želim i nisam imao ništa. Imao sam to vrijeme. Taj dan. Taj mjesec. Taj trenutni dio života. Kasnije prazne ruke. Prazan zagrljaj. Tetovažu uspomene duboko u sebi. Možda je jednostavnije zaboraviti. Možda je jednostavnije priznati si da sam romantični egoist. Oportunist.

Iako, kada je ona u pitanju - ovakva priča će uvijek trajati. I postojati. Dokle god se ne pogledamo u naše plave oči i ne priznamo. Ne priznamo egoističnu ljubav u kojoj nismo spremni gubiti. U kojoj nismo spremni riskirati. U kojoj smo egoisti. Oboje.