31.12.

Koji put ovo već radim? Četvrti? Peti? Šesti? Šesti. Šesti put pišem na ovaj dan. Dan koji, osim što je posljednji u tekućoj godini, simbolizira i početak mojeg pisanja. Dan kad sam otvorio blog. Prije šest godina.
Dan koji je zapravo kao i svaki drugi. Totalno isti. Ustao sam se ujutro. Pio sam kavu. Slušao muziku. Odgovarao na mailove. Pričao s curama online (i ponekom muškom osobom). Otuširao sam se. Otišao sam van. I tu sada prestaje sličnost s drugim danima i ja sam vam lagao. Uostalom danas svi lažu i gotovo svi su licemjerni.
Obožavam ručati kod mame. Prvenstveno jer obožavam tu kuhinju. Popiti kavu nakon ručka. Pričati s djedom o najnovijim tehnologijama. Komentirati s bakom svoj život. Provozati se s mamom. Ručati s tatom. Popričati s bratom. I onda se sjesti pred laptop (čitaj: sada) i napisati sam sebi novogodišnju čestitku. Zato jer se previše volim. I zato jer to sada radim šestu godinu zaredom.
Rekapitulacija: godina je bila super. Bolja nego 2009. Uvjerljivo bolja. Ma jebeno bolja je bila. Da sad krenem argumentirati zašto, vjerujte da ne bi stalo u ovaj editor; koliko god on beskrajan bio. I upravo zato samome sebi želim da mi 2011. bude još bolja. Još jebenija. Još bolja. Još uspješnija.

Krivi tajming. Uvijek.

prije nešto više od dvije godine

Pošaljem joj poruku. Na temelju ničega. Na temelju "like" gumba na fotografiji na Facebooku. Lajkala mi je sliku. Niotkuda. Zapravo, ja sam njoj lajkao sliku pred par dana. I sada...sada joj šaljem poruku:

"šta ima?!"

Nakon par sati sam dobio odgovor. Nakon par tjedana smo izašli. Ja sam bio zauzet. Veoma duga veza. Ni ja nisam vjerovao koliko i kako sam uspio izdržati u toj vezi. Ali nakon onog dočekivanja jutra na klupici u parku, usred centra grada - sve je bilo moguće. Baš kao i moj dolazak nakon metal koncerta, s presvlačenjem doma u međuvremenu, u moderni klub. Klub gdje smo proveli prvu večer skupa. Gdje je ona sjedila ispred mene i tjerala me da joj plešem.

A, sviđala mi se oduvijek.

prije par sati

Tajming mi definitivno nikad nije ležao. Ne tajming u smislu dolaženja na vrijeme (jer moja producentska strana to jednostavno podrazumijeva) već tajming kao vrijeme kada se stvari dogode.U kojoj i kakvoj fazi života.

09:50

Ona mi je lajkala sliku. Sliku na Facebooku. Ali ona nije bilo tko. To je ona. Ona s kojom sam ispijao vino na balkonu s pogledom na glavnu ulicu stranog grada. Ona, s kojom sam sjedio u busu. Ona, s kojom sam čuvao najveće tajne: tajnu nje i sebe.

Odgovaram joj. Šaljem poruku, u inbox. Želim se sutra vidjeti s njom, opet. I ona želi. Poziva me kod sebe doma. Poziva me navečer. Sama je. Napokon. To će biti večer koju sam čekao puno mjeseci. Možda i previše. To će biti susret koji će nas spojiti. Nanovo? Ili ponovno?

10:25

Prisjećam se da sam se prije tjedan dana dogovorio da ću piti s njom. S jednom drugom. Završava sve akademske obveze. I spremna je vidjeti se sa mnom, večeras. Zašto ne?! Šaljem joj Facebook poruku. Ubrzo i SMS poruku. 

10:45

Misli mi okupira ona. Ponovni susret. Nakon toliko vremena. Nakon toliko dogovaranja. Sada, sada pred posljednjim minutama kada se još mogu odlučiti. Sada, kada je vrijeme odluke. Ona i nitko drugi. Doista. Spreman sam to. Makar i "loviti" ju stalno, koji je bio uvjet našeg odnosa. Jer me zna. Toliko pamtim i maštam o tim trenucima.

11:12

Druga mi odgovara. Na rođendanu je. Odgovaram da odjebe to i da se vidimo; baš kako je i obećala. Taman kad završim par pivi koje su ispred mene.

11:50

I dalje mislim o njoj. Ne o drugoj. O njoj. O sutra. O nenadano stvorenom vremenu. O nenadanom dogovoru. O nenadanom "opet ona" razmišljanju. Ali sada dogovor vrijedi. Sada, sada smo se napokon dogovorili. Sada možemo oboje. Sada smo spremni oboje.
Baš kao i one noći. Kada smo hodali gradom. Potpuni stranci. Izgubljeni među nepoznatim ulicama. S vinom. S našom romatnikom.

00:40

Ne mogu sutra. Ne mogu danas, tj. Nenadano stvoreno vrijeme ne postoji. Ne želim joj reći. Ne noćas. Ne jutros, zapravo. Kad večeras opet nećemo moći biti skupa. Zašto? Ni sam ne znam. Ne zna ni ona.
Da se sve dogodilo par sati ranije. Možda bi noćas bilo večeras.

01:10

Zaboravljam ju. Ujutro ću joj javiti da ne mogu. Večeras ću, još, uživati u onoj našoj mašti: šta bi bilo, kad bi bilo. U toj mašti koja nas oduvijek prati. Na temelju pogleda. Igri očiju. Piću. Vinu. Šetnji. Držanju za ruke. Vođenju ljubavi. Tajni. Oduvijek ćemo to biti, bojim se.
Niti je ona spremna uzeti rizik. Niti ja.

02:20

Druga me zove. Ide doma. Želi se vidjeti. Zapravo i ja bi ju vidio. Ali već ulazim doma. Već smo predaleko. Da je nazvala desetak minuta ranije. Stvari bi bile drugačije.

***

Krivi tajming. Krivo vrijeme. Krivi dan. Krivi mjesec. Krivi dio života. Uvijek sam išao za onime što želim i nisam imao ništa. Imao sam to vrijeme. Taj dan. Taj mjesec. Taj trenutni dio života. Kasnije prazne ruke. Prazan zagrljaj. Tetovažu uspomene duboko u sebi. Možda je jednostavnije zaboraviti. Možda je jednostavnije priznati si da sam romantični egoist. Oportunist.

Iako, kada je ona u pitanju - ovakva priča će uvijek trajati. I postojati. Dokle god se ne pogledamo u naše plave oči i ne priznamo. Ne priznamo egoističnu ljubav u kojoj nismo spremni gubiti. U kojoj nismo spremni riskirati. U kojoj smo egoisti. Oboje.

App review: Angry Birds

Nikad nisam mislio da ću postati ovisnik igara na mobitelu. Zapravo i dalje smatram da nisam ovisan, no jedna igra bi mogla ovisnost potvrditi. Riječ je o Angry Birds igri. Imate pet vrsti ptica koje "nategnete" na praćki, lansirate i njima rušite konstrukcije pred sobom kako bi uništili pohlepne zelene svinjice koje vam kradu jaja. Igra je naizgled jednostavna i prosta, no nije sve u rušenju i destrukciji. Morate malo i mozgati jer broj ptica na svakom nivou je ograničen, te se mora složiti nekakva strategija kako da srušite konstrukciju pred vama, odnosno, uništite zelene svinjice. A, svaka od pet ptica ima svoju posebnu moć.
Igru sam prelazio par tjedana. U tramvaju uglavnom, a umjesto odlaska na Facebook ili čitanja dnevne štampe. Za korisnike Android OS-a ova igra je besplatna, s reklamama dakako. Grafika i animacije u samoj igri su sjajne. Zbilja im ništa ne nedostaje. Ljubitelji zime i blagdana mogu downloadati i posebnu tzv. "season edition" koja je napravljena kao adventski kalendar i svaki dan do Božića otvarate novu stazu/nivo.
Sve u svemu, naizgled jednostavno, jako igrivo i ono najopasnije - zarazno.
OCJENA: 8.5/10

Ona se zove...

Ona se zove Sarah.

Ona je zgodna. Seksipilna. Svojim oblačenjem izaziva druge muškarce. Svojom pojavom oduzima dah. Krade poglede. Plijeni pozornost. Ona je ta. Sarah je zgodna. Ima svijetle oči. Kosu kako joj se prohtje. Uvijek će pronaći nekoga za razgovor. Ona je društvena. Voli ljude oko sebe. I oni vole nju. I nikad neće ostati sama.

Ona je moćna. Toliko moćna da joj uvijek popustim. Da ju poljubim kod šanka. Nitko to ne vidi. Kasnije se ljubimo. Dok plešemo. Dok nas ostali mogu vidjeti. Dok nas ostali gledaju. Govore, komentiraju. Glasine kruže i uvijek će kružiti. Diskretnost mi nikad nije bila jača strana.

Ljubi se dobro. Ljubi se loše. Treba ju se podučiti. Ona podučava mene. Prihvaćam. Namećem nekakav svoj ritam. Uvijek. I tada. Gledamo se. Plešemo. Dodirujemo. Izmjenjujemo poljupce po licu. Po vratu. Zašto smo javni? Zašto to radimo pred ostalima? Zašto im dajemo tema za razgovor? Želim pričati. Želim reći. I ona. Ali ne želimo. Ne njima.

Sretni smo. Dijelomo te intimne trenutke. U krevetu. Skidam joj majicu. Ljubim ju po tijelu. Otkopčava mi košulju. Nosim li ju?! Ljubi me po tijelu. Ponavljamo pravila. Šapćemo ih. Međusobno. Samo ona i ja ih znamo. Znamo pravila igre. Pravila ljubavi.

Varamo se. Ljubimo druge. Zar je kazna smrt drugih? U samome početku? U samoj tišini nas dvoje? U onoj sobi. Na onom krevetu? Dok prazne čaše stoje na prozoru. Dok zavjese raznosi vjetar. Zar smo se tada dogovorili? Za propast svega osim nas?!

Želiš li čuti onu pjesmu? Pjesmu kada smo sami. Razdvojeni. Kad ne komuniciramo. Danima. Pa tjednima. I onda godinama. Želiš. I ja želim. I ja žalim. Za onim trenutkom. Za onim otvaranjem vrata. Onim telefonskim pozivom. Onim razočaranjem. Možemo imati sve. Ali ipak ništa. Ne radi nas. Radi njih. Radi mene. Radi tebe.

Pitaš me vjerujem li ti. Zapravo tražiš odgovore. Nisam ih spreman dati. Ni samome sebi, a kamoli tebi.

Sjedimo. U Istoj sobi. Pričamo. Gledamo se. Ti na jednoj strani. Ja na drugoj. Nudiš alkohol. I sama ga konzumiraš. Pijemo. Pušimo. Pričamo. Zašto se suzdržavamo? Kada oboje znamo što želimo. Kada oboje znamo radi čega smo ovdje.

Ironija. Licemjerje. Laganje. Neistina. Jedno spram drugog. Bila je pogreška. Dogodila ti se pogreška. Znam. Znaš. Vjeruješ. Ne želimo se zavaravati. Iako to radimo. Konstantno. I radti ćemo. Raditi ćemo dokle god se vidimo u klubu i pričamo. Kasnije ljubimo. Dokle god te ne primim za ruku. Dokle god me ne zagrliš. Dokle god se ne poljubimo pred drugima. I priznamo. Priznamo sve ono što se priča. I zaboravimo sve ostalo, pritom.

Te amo 5#

11

Policijska postaja. Na šalteru stoje Marc i Thierry. Norah sjedi udaljena par metara od njih. Razgovaraju sa ženskom policajkom: „vaš prijatelj je prekršio nekoliko propisa, uključujući i onaj o ulasku u prostore namijenjene drugim šiftama. Ima sreću što ćete jamčiti za njega, jer mislim da njegovi ne bi najbolje prihvatili činjenicu da odlazi na takva mjesta“. Policajka pruži papir na koji se Marc potpiše.

Izlaze iz policijske postaje u Thomasovu društvu. Thomas je pijan. Vani sviče. „Oćemo negdje sada, a?“ – predloži Thomas. „Ti ideš doma.“ – odbrusi mu Marc. „...ali nije taj Nevermind tako loš. Moram priznati da sam iznenađen tim mjestom.“ Thierry otvori vrata auta: „Thomas aj uđi i šuti samo“.

Na podiju kluba Naomi i Gina plešu. Oko njih dečki koji plešu sa njima. Nedaleko je Helen koja pleše u društvu Michaela. Naomi i Gina se odmiču i odlaze do šanka. „Duplu, a?“ – predloži nasmijana Gina. „Znaš me, znam te“ – složi se Naomi.

Konobar im dodaje dvije čaše te kaže da ih časte dečki sa druge strane šanka. Naomi i Gina se nasmiju i nazdrave im. „Hoćemo sa Michaelom dalje na tulum?“ – pita Gina. „Zašto ne? Moramo moj povratak proslaviti na najbolji način“ – kaže Naomi.

Marc doveze Thierrya doma. „Vidimo se. Hvala na prijevozu“ – pozdravi ga Thierry – „i očekujem objašnjenje zašto smo morali u Nevermind večeras, jer nije da se vraćaš sa nekom curom...“. Marc se nasmije: „Sve u svoje vrijeme, prijatelju.“

Marc ostane sam u autu. Polagano krene. Vozi se nekoliko sekundi, kad ponovno osjeti bol u glavi. Stane uz cestu. Udari u volan rukama. Bol postaje sve jača. Čuje muške i ženske glasove: „...nikad nisam bio u ovakvom baru. Neka ovo bude naše tajno mjesto na kojemu ćemo se uvijek naći“. Marc otvori oči. Duboko udahne. Bol je nestala. Upali auto. I krene dalje.

Naomi i cure izlaze iz kluba. Vani je dan. Sa njima izlaze Michael i još njegova tri prijatelja. „Helen, prati nas, okej?“ – kaže Michael dok hodaju prema autima. „Si ti siguran da možeš voziti?“ – pita ga Gina. „Ja? Rođeni vozač sam.“ – nasmije se Michael.

Cure uđu u Helenin auto, a dečki u Michaelov. Krenu. „Opa Helen, ulovila si frajera, a?!“ – dobaci Gina. „Nemoj da misli o njemu dok vozi, moglo bi vatreno biti“ – komentira Naomi. Cure se smiju. Prate Michaelov auto.

U jednom trenutku, na raskrižju, začuje se truba kamiona koji skreće. Michael naglo sa svojim autom skrene i zakoči. Gina vrisne, a Helen uspije izbjeći lančani sudar. Naomi osjeti jaku bol u glavi.

Blokiraju promet. Michael izlazi iz auta. Dere se na vozača kamiona koji je također izašao „Koji kurac ne gledaš di voziš?!“ – zadere se Michael. Dečki također izađu iz auta. „Ovo ne sluti na dobro“ - prokomentira Helen. Gina izađe iz auta, a ubrzo za njom i Helen. Naomi ostane. U glavi joj se vrte filmovi. Sada joj je jasno tko je ono bio: Naomi se nalazi u Nevermindu. Hoda prema šanku. Primjećuje nekog dečka. Sam je na šanku. Naomi ulovi njegov pogled. Nasmije mu se. Dečko kreće prema njoj. Ona polagano hoda klubom. On ju prati. Dočekuje ga na podiju. Kreću plesati.

„Ja?! Pa vi ne poštujete prednost, idioti noćni!“ – dobaci debeli vozač kamiona. „Ma kome ti da je idiot?!“ – Michael prilazi vozaču. „Tebi. Pogledajte se. Pola deset ujutro je, a vi idete van i smrdite po alkoholu na sve strane“ – kaže vozač. Michael udari šakom vozača. Dečki ga krenu rastavljati. Čuje se policijska sirena. „Ajmo prije nego nas uhvate“ – kaže jedan od dečkiju, te se vrate u auto i krenu. Baš kao i cure. „Ja ne vjerujem...“ – kaže Helen. „A da možda kreneš za dečkima?!“ – predloži joj panično Gina.

Marc u autu. Parkirao se na prazno parkiralište ispred bara. Gleda prema njemu. Izađe iz auta. Polagano krene prema baru. Na vratima stoji natpis poput onoga koji je stajao na vratima bara u koji su ušle cure ranije: „noćna šifta“.

Marc primi kvaku i otvori vrata. Bar je prazan. Tek jedan stol okupiran. Stakla su sa unutarnje strane zamračena. Dojam je kao da je vani noć. Marc polagano krene hodati prema šanku. U glavi se prisjeti svojeg prvoga posjeta ovome baru:

„Nikada nisam bio u vašim barovima“ – kaže Marc. Plava cura ga drži za ruku, otvara vrata: „onda smo na pravom mjestu“. Oboje ulaze u bar. Marc gleda interijer. Sjedaju za šank. Naručuju pivo. „Neka ovo bude naše mjesto koje nikome nećemo otkrivati“ – kaže plava cura. „Naš safe house“ – kaže Marc. Poljube se.

Marc odmakne stolicu za šankom. Sjedne. Prilazi mu stariji konobar: „Izvolite mladi gospodine.“ „Pivu jednu“ – naruči Marc.

Gina i Helen komentiraju incident kojemu su svjedočile. Naomi gleda kroz prozor. Šuti. Ne prati razgovor. Odjednom, Naomi kaže: „Helen, stani tu na idućem križanju“. „Zašto?!“ – pita Gina. „Samo stani. Vi odite na tulum!“ – kaže Naomi. „Ma di ćeš ti curo?!“ – inzistira Gina. „Nečega sam se sjetila“ – kaže joj Naomi. Helen stane. Naomi izlazi iz auta. „Da te sačekamo ili šta?!“ – pita ju Helen. „Ne. Idite na tulum. Javiti ću vam se“ – zatvori Naomi vrata. Auto ode. Gina gleda prema Naomi koja stoji na mjestu: „ovo je Naomi...“. Helen pogleda u retrovizor Ginu u oči: „ona nikada nije objasnila zašto smo ju uvijek tu ostavljale ili se ja ne sjećam?!“.

Naomi pogleda ispred sebe. Bar. I Marcov auto, parkiran. Uzdahne. Pogleda lijevo i desno. Nema prometa. Relativno prazna okolina. Naomi brzim korakom hoda prema baru. U glavi joj se nižu različite slike: Naomi leži u svojem krevetu. Pored nje je dečko. Pričaju. Ona ga ispituje je li ikome rekao za njih. Negativno. Nije.

Naomi je sve bliža baru. Na licu joj se nazire blagi osmijeh.

Naomi mokra dolazi u bar. U ruci drži fascikle. Stavlja ih na šank. Priča dečku kako ju ubija ovo. Kako želi svima reći da je sretna a ne smije. Ubija ju iznutra pomisao da će im ovako biti sve dok se ne osamostale. U potpunosti.

Naomi trkne starijeg gospodina: „Oprostite“. Bar je na svega desetak metara od nje.

Dečko unosi Naomi u svoj stan. Oboje se smiju. Na njegovom su krevetu. Ljube se. Naomi mu govori o jugu. Kako je tamo sve drugačije. Kako je tamo njihova šansa.

Marc sjedi za šankom. Stariji konobar ga gleda. „Dugo vas nije bilo“ – kaže – „mislio sam da sam izgubio još jednu mušteriju“. Marc ga pogleda: „da, dugo je prošlo. Godina dana?“ „Tako nešto. Čekate damu?“ – pita ga konobar. „Iskreno? Ne znam koga čekam“ – odgovori Marc.

Vrata bara se otvore. Plava cura stoji na vratima. Marc uzima gutljaj pive. Ne primijeti plavu curu koja se kreće prema njemu i šanku. Naomi sjeda pored njega. Naručuje pivo. Marc se okrene prema njoj. „Nisu uspjeli“ – prošapće Naomi.

12

Zora je.

Pustom cestom prolazi auto. Marc vozi. Pored njega je Naomi. „Ja ne vjerujem da mi ovo radimo“ – kaže Naomi. „Jesi li i dalje sigurna da to želiš?“ – pita ju Marc. „Marc, da nisam znaš da ne bi bila sada ovdje“ – odgovori Naomi.

U daljini je zavoj. Zašute nakratko. „Uspjet ćemo. Na jugu je drugačije“ – kaže Naomi. Skreću u zavoj, svjetla ih zaslijepe. Truba. Marc naglo skreće i autom odlazi u provaliju. Kamion kojega su izbjegli naglo zakoči.

Sirene. Hitna pomoć. Dvoja kola jure gradom. U jednom je Marc, obliven krvlju. U drugim kolima je Naomi, također oblivena krvlju.

Unose ih u bolnicu. Strka je.

U prostoriji koja je nalik konferencijskoj sali nalazi se gospodin u crnom odijelu, sa plavom kravatom. Hoda praznom prostorijom. Sa njim se još nalazi njegova žena. Sjedi u prvom redu. Ne govori ništa.

Hodnikom hoda drugi gospodin. Crno odijelo, sa crvenom kravatom. Priča na mobitel: „dakle pozitivno je?! Šira i uža javnost nisu znali. Hvala na provjeri“.

Gospodin sa crvenom kravatom ulazi u konferencijsku prostoriju. U ruci drži aktovku. „Ispričavam se, nikako nisam mogao ranije doći gospodine predsjedniče“ – kaže i kimne gospođi koja sjedi. „Generale, sve je u redu.“ – predsjednik zastane i nastavi – „stanje?“.

„Stanje je bolje nego što smo mislili.“ – otvori aktovku – „upravo sam provjerio još jednom informacije i mogu vam potvrditi kako za njih nitko osim nas nije znao. Prijateljima nisu rekli ni riječi.“ Predsjednik uzme u ruke papire. Polagano korača prostorijom. Dotakne se za svoju plavu kravatu: „Vi i dalje smatrate da je interferiranje memorije jedina opcija?“ – pogleda generala. „Ne znam koja druga opcija nam preostaje, predsjedniče“ – zastane, gleda u predsjednika koji i dalje prelistava papire – „jer...ukoliko se ovo sada ne spriječi neće nikada. A i sami znate što će se dogoditi tada“. Predsjednik vrati papire generalu: „znam. Cijeli svijet će na nas gledati kao na licemjere. Hipokrite. Naš cijeli sustav koji smo ponudili svijetu biti će srušen. Degradiran. Propitkivan. Predsjednik da ne poštuje zakone... Javni linč“ – završi predsjednik svoj monolog i sjedne.

„Koliko je sigurna ta metoda generale?“ – pita predsjednik. „Stoposto sigurna. Maknuti ćemo njihovo poznanstvo iz memorije. Baš kao što radimo i sa ratnim zarobljenicima.“ Gospođa pored predsjednika uzdahne: „Williame, mora postojati neka alternativa“. Predsjednik pogleda svoju ženu: „je li ti general lijepo objasnio da ne postoji?!“ – predsjednik pogleda generala i naredi mu: „započnite čim prije sa time.“ General pristane: „čim se tretman završi kćer ću poslati u Europu. Godinu dana moraju se nikako ne vidjeti. Inače sve može propasti“. Predsjednik ga pogleda: „uradi sve što moraš. Očekujem tvoju ostavku kroz nekoliko mjeseci. Pripisati ćemo ti Henryev trgovački lanac. A ti i ja se ne smijemo susretati u obiteljskim prilikama nikad više. Ovakvo nešto se ne smije ponoviti“. General kimne glavom. Predsjednik mu pruži ruku. Dvojica muškaraca u crnim odijelima, sa plavom i crvenom kravatom, se rukuju.

13

Strastveni poljupci. Marc pribije Naomi na zid. Ljube se. Otvaraju vrata sobe. Marc i Naomi nalaze se u Naominoj kući. Ljube se. Soba je u mraku. Dopire blaga svjetlost kroz pritvorene metalne prozore. Izmjenjuju poljupce. Marc otkopča Naominu haljinu. Ona mu otkopčava košulju. Marc ju podigne i odnosi do kreveta. Ljube se. Marc joj krene ljubiti vrat. Ugrize ju. Naomi se popne na njega. Ljubi ga po tijelu. Otkopča mu hlače. Pogledaju se u oči. Poljube se. Udaljeni su nekoliko centimetara jedno od drugog. Naomi priđe Marcovu uhu i šapne: „te amo“.

- kraj - 

Te amo 4#

8

Tri ujutro je.

Naomi si stavlja sjajilo na usne. Gleda se pred ogledalom na stoliću sa nakitom. Na krevetu sjedi Helen, njezina najbolja prijateljica. „A Gina luda... Jučer smo nakon predavanja otišle na taj neki tulum kod onoga Jimmya...“ – Naomi ju pogleda – „...a znaš ga sigurno. Među smjena. Opaljen lik. E uglavnom Gina ti se bacila u naručje nekom idiotu iz dnevne šifte. To si trebala vidjeti.“ Naomi ne odgovori. Završi šminkanje. Našprica se parfemom, kojeg ubaci u torbu, te se okrene prema Helen. „Pičko. Jebeno izgledaš“ – prokomentira Helen Naomin izgled. Naomi joj namigne.

U autu, kojeg Helen vozi, staju ispred kuće. Na stražnja vrata ulazi Gina. „Cureeeeee!“ – pozdravi ih entuzijastično čim je ušla.

Voze se i pričaju. Gina govori o jučerašnjem iskustvu sa nekim neznancem iz dnevne šifte. Govori kako joj je to prvo i zadnje iskustvo, jer je bio nadasve očajan. „Nema jebene šanse da se ikada pohvatam sa nekim takvim. Dnevna šifta jednaka je katastrofi.“

Auto parkiraju ispred bara. Izlaze, te kreću prema ulazu u bar, a na čijim vratima stoji oznaka „noćna smjena“. Ulaze unutra.

Bar je relativno popunjen. Nema glazbe. Ljudi piju i pričaju. Uz sam kraj, uz stakla, sjele su Gina, Helen i Naomi. „Nedostajala si nam“ – kaže Gina i pogleda prema Naomi. „Da, čudno je opet biti u gradu. Tu sam već tjedan dana ali i dalje mi je sve čudno“ – prokomentira Naomi i uzme gutljaj čiste vodke. „Godina dana je puno. Uostalom, tko se ne bi privikao na Europu i tamošnji život.“ – kaže Helen. „Ja kad sam ono preko ljeta bila... Fenomenalno. Imam osjećaj da je noćna smjena tamo puno zabavnija nego ovdje“ – izjavi Gina. Naomi gleda kroz prozor. Prema cesti. Čini se odsutnom.

„Kada se otvara klub? U šest?“ – pita Helen. „Pa, ako idemo u Nevermind...da u šest.“ – odgovori joj Gina. „Ja sam za Nevermind“ – kaže Helen. Gina se složi. „Meni je svejedno. Samo da se napijem i naplešem. To mi je i više nego potrebno“ – kaže Naomi. „U to ime, cure...kao i Naomin povratak među nas“ – digne Gina čašu i nazdrave.

9

Klub. Glasna glazba. Sve je prepuno ljudi.

Thierry i Norah plešu. Thomas je na šanku sa Marcom. Prilazi im Hannah, brineta sa zelenim očima. „I mislila sam da ću te sresti ovdje“ – kaže Marcu. Thomas ju pogleda: „ostavljam vas“ i ode zajedno sa čašom svojega pića. Marc gleda ispred sebe. Polagano ispija svoju vodku. „I, nemaš ništa za reći?!“ – Hannah ga pogleda, a Marc šuti. „Ja stvarno ne vjerujem. Zar se tako prokleto teško javiti?! Odgovoriti na poziv?!“ – i dalje ona inzistira.

Marc spusti čašu na šank. I dalje ju rukom drži. Polagano se okrene prema Hanni: „si završila ili...?“. Hannah: „Marc, ti si takav idiot. A ja još veća budala što sam te trpila“, kaže mu i okrene se te ode od njega.

Marc ostane sam na šanku. Konobaru pokaže da mu natoči još jednu čašu vodke. Promatra situaciju oko sebe u zrcalu iza šanka. Primijeti jednu curu koja se kreće, koja prolazi iza njega. Pogleda ju u oči. Naglo ga glava zaboli. Lijevom rukom se uhvati za glavu. Bol se pojačava. I prestane. Pogleda u ogledalo iza šanka. Cura je nestala. Okrene se i pogleda iza sebe. Glavom mu prođe film: plava cura, u crnoj haljini pripijenoj uz tijelo hoda podijem i gleda prema njemu. On ju poznaje. Klub je drugačiji. Marc zna gdje je. Nije ovaj u kojem se sada nalazi. Bol se ponovno pojavi. Marc čuje glas: „gospodine vaša vodka.“. Marc se okrene prema šanku „ispričavam se, mislio sam da sam vidio nekoga“ – krene vaditi novčanik da plati vodku.

10

Naomi se ustane od stola. Helen i Gina polagano krenu prema izlazu.

Ulaze u auto. „Nevermind?“ – pita Helen koja vozi. „Da“ – slože se Gina i Naomi.

U klubu, Marc prilazi Thomasu koji pleše, te ga odvlači sa strane. „Ajmo odavde.“  - predloži mu Marc. „Gdje?“ – pita Thomas. „U Nevermind.“ – kaže Marc. „Jesi ti pijan?“ – Thomas će. „Ne. Ajmo u Nevermind. Ovdje je trulo.“ – inzistira Marc. „Marc nemoj se zajebavati. Ako aludiraš na to što sam sinoć poševio noćnu...“ Marc ga prekine: „Ne. Ozbiljan sam.“

Thomas ne zna što bi rekao. Gleda u Marca par sekundi, a onda mu kaže: „Marc ti si ili pijan ili si prolupao. Koji kurac ćemo tamo?! Sa noćnima, nemoj me zajebavati. Saberi se. Uostalom, nisam toliko lud da odem u samu oazu noćnih“. Thomas se vrati na podij plesati.

Marc odlazi prema stolu gdje sjedi Thierry. Marc sjeda do njega. „Soliraš?“ – pita ga Marc. „O pa di si ti?! Mislio sam da si ponovno nestao negdje.“ – odgovori Thierry. „Ovoga... Norah ima prijateljice iz noćne ako se ne varam?“ – pita Marc. Thierry pogleda Marca: „da. Zašto?“ „Nađemo se ovdje za pola sata. Budi sa Norom, jer idemo negdje“ – Marc se ustane i krene prema šanku.

Na šanku kupuje bocu vodke. Uzme par gutljaja i krene sa bocom preko podija. Probija se kroz ljude koji plešu. Dolazi do Thomasa. Krene plesati sa Thomasom. Uzima gutljaj iz boce vodke i daje bocu Thomasu.

Naomi, Gina i Helen hodaju ulicom. Zamračena je. Pred njima se naziru velika vrata. Muzika se lagano čuje. Dolaze do vrata i ulaze unutra. Daju dokumente zaštitarima koji ih puštaju da uđu.

Tri cure se penju kamenim stepenicama. Dolaze do garderobe. Muzika je sve jača i jasnija. Ostavljaju svoje kapute u garderobi. „Ovdje je sve isto ostalo“  - kaže Naomi. „Pa nisi puno propustila. Nevermind je i dalje najbolji klub na svijetu“  - kaže Gina. Helen im priđe. „Cure, ajmo. Ova večer je naš novi početak“ – Gina primi vrata i uđu u klub.

Marc, Thomas, Thierry i Norah hodaju prema autu. Thomas sa sobom nosi bocu. Dere se. Dobacuje uvrede prolaznicima. „Misliš da je pametno sa njim ići tamo?!“ – pita Thierry. „Ne brini se. Biti će manji od makova zrna“ – siguran je Marc. Norah se ubaci: „mislim da vama uopće nije pametno tamo...jer znaš i sam kakvi su zakoni...“. Marc ju pogleda: „Norah, ne brini se. Nije mi prvi put da idem tamo“.  „Šta?!“ – zbunjeno će Thierry. „Prije nešto više od godinu dana, kada se otvorio klub...“ – započne Marc, a Thierry ga prekine: „i, zašto ja za to ne znam?!“ Marc se nasmije: „pa nije da si se baš pretjerano interesirao gdje idem sa curama kad nisam sa vama“. Norah izvadi mobitel. Pročita poruku koju je upravo dobila i podijeli ju sa Thierryem i Marcom: „Okej. Na popisu smo pod mojim imenom“.

Veliki klub. Pun je. Ljudi plešu. Piju. Pričaju. Smiju se.

Naomi, Helen i Gina na šanku nazdravljaju. Prilazi im Michael. „Naomi! Nisam znao da si se vratila.“ – kaže i zagrli ju. „Ima par dana.“ – nasmije se Naomi. „Idete gdje kasnije ili planirate ovdje biti?“ – pita Michael. „Šta se nudi?“ – pita Gina. „Svašta. Mi možda odemo kasnije na jedan tulum“ – Michael mahne konobaru da im natoči svima rundu.

U klub ulaze Marc, Thierry, Norah i Thomas. Kreću se probijati kroz gužvu ljudi. „Ovdje je nesnosna gužva.“ – kaže Thierry i nastavi kad se uspiju probiti u dio kluba koji je manje prometan – „Marc, planiraš nam sada reći točan razlog dolaska ovdje?“. Marc gleda okolo. Kao da traži nekoga: „znati ćeš na vrijeme sve“. Norah ugleda svoje prijateljice: „idemo do mojih. Tamo su za stolom“. „Ja ću vam se pridružiti ubrzo“ – Marc krene u jednom smjeru, a Norah, Thierry i Thomas u drugom.

Marc prolazi uz šank. Gleda lica ljudi. Pokušava nekoga pronaći. Prolazi pored Gine, Helen i Michaela. Na šank staje pored njih. Naruči si vodku.

Naomi pere ruke u toaletu. Uzdahne i pogleda se u ogledalo. Obriše ruke i izađe.

Izlazi iz hodnika gdje su toaleti i hoda prema šanku. Probija se kroz ljude. Pleše se svugdje. Naomi, par metara ispred šanka, primijeti Marca kako stoji na mjestu gdje bi trebale biti Gina, Helen i Michale, kojih nema. Naomi stane. Gleda u Marcova leđa.

Marc neprestano gleda oko sebe. Okrene se. Primijeti Naomi; plavu curu koju je vidio danas ranije večeras. U svojoj glavi. Sada je ona ovdje. Naomi stoji. Marc i ona se gledaju.

Marc kreće prema njoj. Naomi krene prema njemu. Makne pogled i gleda uokolo. Traži Helen i Ginu. Marc zaustavi Naomi. Primi ju za ruku. „Ti...“ – kaže joj. Naomi ga pogleda. I dalje ju drži. „Oprosti?!“ – obrati mu se Naomi. Marc osjeti bol u glavi. Pusti Naomi i primi se za glavu. Čuje zvukove. Svađa. Glasovi su u njegovoj glavi. Zamijenili su glasnu muziku u klubu: „Ne možete. Kako ćemo to napraviti?! Marc nećemo uspjeti. Odjebi Marc.“ Naomi mu nešto govori. Ne uspijeva razaznati. Naomi krene od njega. Marc krene za njom. Ponovno ju uhvati za ruku i povuće „mi se znamo. Samo ne znam odakle“ – kaže joj. „Koji je tvoj problem?!“ – kaže mu Naomi kojoj prilaze Gina i Helen. „Tko je taj?!“ – pita Gina. „Ne znam“ – odgovori Naomi i krene sa Ginom i Helen. Marc stoji nasred podija i gleda prema Naomi. U tom momentu mu prilazi Thierry: „Marc, moramo ići. Thomas se zakačio i redari su ga izbacili van“.

Naomi, Gina i Helen sjede za stolom. „Tko je onaj bio?!“ – pita Gina Naomi još jednom. „Zaustavio me i rekao da se znamo. Stvarno nemam pojma.“ – odgovori Naomi. „Možda netko iz tvoje prošlosti?“ – ubaci se Helen. „Neki frajer kojega je ovdje u Nevermindu poševila.“ – dobaci Gina. „Cure, znate i same da dobro pamtim ljude.“ – uzme Naomi čašu sa vodkom i ispije.

Te amo 3#

6

Auto. Cesta. Noć je. Pada kiša. Brisači na staklu rade. Svjetla auta sežu u mrak ispred. Auto skreće u zavoju. Čuje se truba. Svjetlost iz suprotnog smjera. Auto skreće sa ceste u provaliju.

Marc se ustane. Uzdiše. Čuje se muzika. Pogleda oko sebe. Na krevetu do njega leži gola Jill. Spava. Marc ustane iz kreveta i krene se oblačiti. Skuplja robu sa poda. U sobu dopiru sunčeve zrake. Negdje skoro pa je podne.

Marc izlazi tiho iz sobe i zatvori vrata. Hodnikom dolazi do kuhinje, gdje dio ljudi još uvijek tulumari, iako se taj broj smanjio. Pogleda u dnevnu sobu. Thierry i Norah spavaju zagrljeni na kauču. Thomasa nema. Ulazi u dnevnu sobu. Na kauču preko puta primijeti kako leži ona druga cura sa kojom je Thomas došao. Odluči probuditi Thierrya. „Ja idem sada, pa ako oćete da vas odbacim?“. Thierry se polako ustane, krene buditi Noru koja se koprca i želi spavati. „Daj nam desetak minuta“ – kaže Thierry.

Marc, Thierry i Norah u autu. Svi šute. Radio je upaljen. Norah izlazi zajedno sa Thierryem – odlaze kod njega spavati. „Hvala za prijevoz Marc“ – zahvali se Norah. Marc gleda kako njih dvoje ulaze u dvorište zagrljeni, te nastavi svojim putem.

Thierry i Norah koračaju vrtom. Uspinju se prema raskošnoj kući. Norah je naslonjena na Thierrya. „Marc se super čini nakon svega što je prošao“ – kaže Norah. „Marc je super. Nije me strah za njega. Jak je.“ – kaže Thierry. „On je poševio Jill, jelda?“ – pogleda ga Norah. „Poznavajući Marca, da“ – nasmije se Thierry. Norah uzdahne. Stignu pred vrata kuće. „To je jedini njegov nedostatak. Ali veliki“  - prokomentira Norah i nastavi – „ne shvaćam zašto mu je tako teško vezati se.“ Thierry primi kvaku ulaznih vrata: „mislim da ne želi to“. Norah primi Thierryevu ruku na kvaci, stavi drugu ruku na njegov obraz i poljubi ga.

Marc ulazi u stan. Raskošan. Obasjan svjetlošću. Ode u kuhinju. Otvori frižder. Izvadi juice i krene ga piti, iz tetrapaka. Ubrzo mama dolazi. „O, pa došao si. Mislila sam da te neće biti do popodneva.“ Marc ju pogleda: „da...“ – zastane. Mama pregledava poštu na kuhinjskom stolu. „Zvala te Hannah. Rekla je da te ne može dobiti cijelu večer pa da joj se javiš kad stigneš doma.“ Marc spremi juice natrag u frižder. Krene prema svojoj sobi. „Jesi me čuo? Javi joj se. Dobra je ona cura. Taman da te dovede u red.“ Marc nastavi dalje hodati i promrmlja sebi u bradu: „da, da...štagod“.

Marc uđe u sobu. Izvali se na krevet. Gleda u strop. U glavi razmišlja o snu te onomu što je doživio u dućanu. Prisjeti se svjetlosti. Glasova. Neobjašnjivih zvukova.

Marc utone u san.

Sat pored kreveta pokazuje deset navečer. U sobi je mrak. Marc upali svjetlo. Pogleda na mobitel i stisne na njega. Glas sekrtarice: „imate dvanaest propuštenih poziva i pet poruka u vašem pretincu...“ – Marc se ustane, pogleda kroz prozor, prema gradu – „...slijedi poruka 1: Marc, Hannah je. Rekao si mi se javiti prije nego idete na tulum. Slijedi poruka 2: Hannah je opet. Gle daj mi samo javi hoćemo li se vidjeti ili ne jer ujutro u osam moram kod doktora. Slijedi poruka 3: Nisi okej. Ja idem sa curama van večeras, a ti se javi ako misliš da se vidimo. Slijedi poruka 4: Yo Marc pa di si ti nestao?! Ja sam bio sa nekom curom iz noćne završio šta je naletila na tulum. Mrzim se, ali pička je pička. Navečer mi se javi. Slijedi poruka 5: Yo, yo, yo! Pa šta se ne javljaš?! Ja se nalazim sa Thierryem u jedanaest pa nas nazovi. Nema više poruka.“

Marc krene prema kupaoni koja je povezana sa njegovom sobom. Pogleda se u ogledalo. Prođe prstima kroz crnu kosu. Upali vodu u tuš kabini.

7

Marc u autu. Parkiran je u podzemnoj garaži. Izlazi iz auta. Puši. Odlazi prema liftu. Ulazi u njega i pritišće na tipku 1.

Vrata lifta se otvore i Marc izađe u dućan u kojemu su jučer bili. Na zidu iznad lifta sat pokazuje na točno ponoć. Marc hoda uz red blagajni i pogledom promatra blagajnice. Odlazi do info pulta. „Kako vam mogu pomoći“ – pita crnkinja za info pultom. „Interesira me jedna vaša blagajnica. Plava kosa, plave oči. Dvadesetak godina. Sinoć je ovdje radila“. Crnkinja ga pogleda: „ovdje radim već pet godina i mogu vam reći kako takva cura ne radi ovdje. Barem ne prema vašem opisu“. Marc se zamisli. Pogleda još jednom prema blagajnama. „Ali radila je jučer. Tamo, na blagajni dvadeset i dva mislim“. Crnkinja tipka po kompjuteru nešto: „tamo je jučer radila gospođa Miller. Crvena kosa, trideset i tri godine“. Marc se zahvali. Još jednom pogleda prema blagajnama. Odmakne se od info pulta i krene prema liftu.

U klubu, za stolom, sjede Thomas, Thierry, Norah i još dvije cure, Norine prijateljice. Do stola prilazi Marc. „Yo, čovječe! Pa tebe nigdje nema.“ – zagrli ga Thomas. Marc glavom pozdravi sve ostale za stolom i sjedne pored Thierrya, koji mu šapne: „ovdje ti je Hannah. I Jill.“ – namigne mu.

Na podiju ljudi plešu. Klub je krcat. Prema stolu sa podija krene Jill i još neka njezina prijateljica. Ulaze u razgovor sa Thomasom, a Marc ih cijelo vrijeme ignorira ispijajući čistu vodku iz čaše. Jill ga pogledava no Marc se ne obazire na njezine poglede.

„Šta odjeb je lansiran?“ – pita ga Thierry, a gledajući prema Jill. „Kada sam danas preslušao pet govornih poruka, od čega su tri bile Hannine...prisjetio sam se zašto mrzim ulaziti u ikakve veze“ – Marc uzme gutljaj vodke.

Te amo 2#

3

Plavooka blagajnica hoda dućanom prema prostorijama za osoblje. Dućan je pun. Na blagajnama su redovi.

Uđe kroz vrata. Hoda dugačkim hodnikom, te skrene desno. Uđe u garderobu. Skida sa sebe radnu uniformu, a ispod koje ima običan T-shirt i traperice, izderane na lijevom koljenu. Uniformu odloži na vješalicu unutar ormarića. Pogleda se u ogledalo i rukama prođe kroz kosu. Posegne za torbom u ormariću. Stavlja ju na sebe, pogleda se u ogledalo još jednom te izađe.

Naomi stoji ispred dućana, na stražnjem izlazu za djelatnike. Dan je. Sunce. Ona čeka. Ima sunčane naočale na očima.

Ubrzo ispred nje staje crna limuzina. Otvara vrata te uđe unutra. „Doma“ – kaže vozaču naprijed. Podboči se, te gleda kroz zatamnjena stakla prema van. Zazvoni joj mobitel. Krene kopati po torbi, te se javi: „da, na putu sam doma“ – zastane – „ma nema frke tata. Kad god zatreba tu sam“ – zašuti na trenutak i sluša duboki glas sa druge strane slušalice – „ne brini. pa nije me bilo godinu dana, a ne deset godina“.

Poklopi mobitel te se ponovno zagleda van. Uzdahne. Gleda u prazno.

Naomi uđe u kuću kroz velika drvena vrata. Kuća je zamračena iznutra. U hodniku su upaljena svjetla uz stepenice, kojima se krene penjati. Tišina. Čuje se samo njezino koračanje. Dolazi do vrata. Otvara ih i uđe u svoju veliku sobu.

Soba je zamračena. Upali svjetla koja obasjaju šarene zidove sobe. Ispred nje nalazi se veliki krevet, bračni. Dolazi do njega. Ostavlja torbu na njemu. Krene skidati naušnice i stavi ih u kutijicu sa nakitom na stolu. Skine T-shirt sa sebe. I grudnjak. Otkopča si traperice i krene prema vratima desno od kreveta.

Kupaona bez prozora. Samo je upaljena flourescentna lampa poviše ogledala iznad lavaboa. Naomi upali tuš. Skine traperice i uđe u tuš kabinu.

4

Tulum. Gotovo svi su vani u stražnjem vrtu, oko bazena. Iz kuhinje dopire glazba. Thierry i Marc stoje pored šanka, u hladu, koji je smješten odmah uz bazen. Ljudi se kupaju, plešu i piju.

Marc uzima bocu pive sa šanka, te uzme par gutljaja. Thierry stoji do njega, sa bocom vodke i gleda prema Nori koja pleše sa Jill: „volim tu curu. Ali čini mi se da ju obrnuti tempo ubija.“ „Zašto to misliš“ – upita ga Marc. „Osjećam to. Tipa ovo danas. Spavanje prije izlaska.“ Marc ga pogleda: „čekaj, pa njezini su među noćni, ne?“. Thierry: „da. Ali jučer je provela kod mene, tako da praktički nije spavala ništa“. Marc uzme još jedan gutljaj pive, te nastavi razgovor: „Vidi, mijenja si raspored samo preko vikenda. Ništa strašno.“ „Ha znam. Iako...ne želim. To joj je opterećenje. Preko tjedna je budna cijelu večer, ja dotle spavam uglavnom, a kada dođe vikend onda uopće ne spava. Dva-tri sata svega“ – kaže Thierry. Marc ga potapše: „ako ništa, vi ste ti privilegirani pa možete birati hoćete li spavati preko noći ili preko dana“.

Do njih dvojice dođe Thomas. Prekinu razgovor. Thomas je pijan i napušen: „obožavam ovaj svijet.“ – primi se za Thierrya jer je izgubio ravnotežu – „gdje se u Svemiru tulumari i po danu i po noći?! Nigdje!“. Thierry ga pita: „A di ti je ona divna cura koju si poveo sa sobom?!“ Thomas se mu se unese u lice: „Među smjeno, nemoj me provocirati, jel' ti jasno?!“. Thierry mu se nasmije kao i Marc, a Thomas, sam od sebe, skoči unatrag u bazen i počne se derati.

U tom trenutku Jill i Norah dolaze do Thierrya i Marca. Norah i Thierry se poljube. Thomas ih iz bazena krene špricati vodom. Norah i Thierry se odmaknu, a Marc ostane sa Jill. Kada ih Thomas prestane zalijevati, Marc ju pogleda, a ona se nasmije. „Piješ nešto?“ – pita ju Marc. „Rum.“ – odgovori Jill. „Moramo po njega“ – Marc ju pogleda. Jill se nasmije: „ajmo“. Marc ju primi za ruku i krene prema kući.

Jill i Marc ulaze u kuću. Sa kuhinjskog stola Marc pokupi rum, te povuče Jill za sobom. Hodnikom odlaze do sobe na samome kraju hodnika. Marc otvori vrata, te kad Jill uđe ih zatvori. Jill potegne par gutljaja ruma, te odloži bocu na stolić pored kreveta. U sobu potiho dopire glazba.

Marc ju poljubi jednom. I drugi put. Polagano ju gura prema krevetu. Odloži bocu pive, suptilno, na ormariću.

Krene joj otkopčavati bijelu košulju koja padne na pod. Jill si skine kratku suknju, te skoči na Marca. Ruke stavi oko njegova vrata, te se nogama zakači oko njegovih bokova. Marc ju spušta na krevet. Više ništa nije sporo: Marcu brzo skine košulju, krene otkopčavati hlače. Ljube se. Marc ju ugrize par puta. Čuju se uzdasi.

Goli su. Poševe se.

5

Naomi leži u krevetu. Čita knjigu. Kosa joj je mokra. U sobi je jedino upaljena noćna lampica pored kreveta. Pogleda ispred sebe i zaklopi knjigu. Ustane se. Na sebi ima usku majicu bez rukava, tipa potkošulja. Pogleda se u ogledalo. „Ne, ne, ne...“ – promrmlja. Odlazi do ormara. Otvara ga. Krene kopati po odjeći unutra. Izvadi majicu. Skida potkošulju i oblači dugačku plavu majicu dugih rukava. Za broj-dva prevelika joj je.

Priđe do stolića sa nakitom, uzme kutiju cigareta. Izvadi jednu cigaretu i zapali ju. Uvuče duboki dim.

Polaganim korakom krene prema prozoru koji s vanjske strane ima metalne rolete. Stisne gumb pored velikih prozora. Rolete se krenu pomicati.

Sunčeve zrake polagano se pojavljuju na Naominom licu. Naomi zažmiri, jer joj svjetlost Sunca smeta za oči. Uvuče dim cigarete. Primi ručku na prozoru i okrene ju. Izađe van na balkon. Nasloni se na ogradu balkona, prema naprijed. Gleda u prazno ispred sebe. Puši.

Sunčeva svjetlost, koja tuče ravno u nju, ističe njezinu blijedu put.

Te amo 1#

0

Bliža budućnost.

Svijet je nadišao sebe.  Prenapučen je. Čovječanstvo se promijenilo. Više ne postoje religijska pitanja. Više ne postoje rasni problemi. Više ne postoje nacionalnosti. Sada postoje šifte: dnevna, noćna i među šifta.

Gradovi su srasli. Spojili su se. Između njih je ostala pustoš. Stvorile su se moderne pustinje. Pustinje livada, neobrađenih polja i divlje prirode.

Svijet je neprestano produktivan. U svakom dijelu neprestano se živi; uči, izlazi, radi, proizvodi. Rađa i umire. Živi se u šiftama. Neprestano.

Dnevna šifta ljudi onakva je kakvu čovječanstvo odavna poznaje. Šifta koja svoj glavni dio bazira na danu. Tada se ide u škole i na posao. Navečer se spava.

Među šifta je druga koja se stvorila. U nedostatku proizvoda, resursa potrebnih za život i radnih mjesta proizvodnja je povećana. Njihov dan počinje onoga trenutka kada dnevna šifra završava i traje do noćnih sati. Oni biraju: spavaju li prije ili poslije. Spavaju li navečer ili preko dana.

Noćna šifta je posljednja koja je nastala. Njome se zaokružila proizvodnja na konstantna dvadeset i četiri sata produktivnosti svakog dijela Zemlje. Oni žive preko noći. Danju spavaju.

Svijet je postao premalen. Šifte su postale normalna stvar. Svaka šifta živi u svojem svijetu unutar svijeta; u zgradi unutar zgrade; u tvornici unutar tvornice.

I, šifte se ne miješaju. To je nepoželjno. To je neprihvatljivo.

Svijet je drugačiji. Ali istovremeno identičan kao nekad.

1

Dugačka ulica. Noć je.

Ljudi ubrzano hodaju. U odijelima, radničkim odorama, sa vrećicama u rukama. Pričaju na mobitele. Drže se za ruke. Promet se normalno odvija. Auti prolaze mimo ljudi. Gradska buka.

Marc, Thomas i Thierry dio su te mase. Polagano hodaju. Pričaju. Planiraju otići u dućan na uglu. Iza njih hodaju dvije cure. Uređene su, vidi se da su bile već negdje vani. Svih petero ulaze u poveći dućan na uglu.

Marc predvodi hodajući između polica sa hranom. Dućan je ispunjen ljudima. Kupuju kruh, namirnice i sl. Marc dolazi do dijela dućana s alkoholom. Ubrzo se pored njega nacrtaju Thomas i Thierry. Dvije cure polagano se kreću prema njima.

 „Ja sam za vodku“ – izusti Marc. „Jimmy je rekao da će pive on nabaviti“ – nadoveže se Thierry. „Odlično“ – posegne Thomas za vodkom. „A cure?“ – pita Marc. „Jebeš njih, piti će što im kupimo“ – odgovori mu Thomas.

Dvije cure dolaze do dečkiju. Marc ih pita: „Cure, šta pijete?“

Azijatkinja odgovori: „Svejedno. Rum?“ – pogleda ovu drugu koja kimne glavom.

Marc uzme još dvije boce vodke sa police i dvije boce ruma. „Ej pa to nam je previše“ – kaže Thomas. Marc nastavi hodati prema naprijed. „Moramo sačekati Noru pa da imamo za piti nešto do tuluma. A i ja nisam uopće pio.“ – kaže Thierry Thomasu. „Jebala vas vaša među smjena i predavanja do ponoći“ – dobaci Thomas Thierryu koji je sustigao Marca.

Prema Thomasu se okrene starija gospođa koja prolazi sa kolicima punim hrane pored njih. „A šta ti gledaš?! Vas noćne mrzim još više“. Thomas pričeka dvije cure koje zagrli i krene prema blagajni.

Na blagajnama je gužva. Marc i Thierry se probijaju kroz redove ljudi ne bi li našli neku praznu blagajnu. Za njima se kreće Thomas okružen sa dvije cure.

Thierry ugleda slobodnu blagajnu koja se tek otvorila te povuče Marca za sobom. Stavljaju tri boce vodke i dvije boce ruma na traku blagajne. „Dobrodošli.“  - kaže im plavokosa blagajnica i krene obračunavati.

„Kad je Norah gotova?“ – pita Marc Thierrya. Ovaj pogleda na ručni sat. Tri ujutro ujutro je. „Za nekih sat vremena. Rekla je da mora odspavati malo poslije škole jer će inače neće biti za išta.“ Marc kimne glavom, a taman se pojavi Thomas. Dvije cure prođu i čekaju ih iza blagajne. Glupavo se smiju i gledaju prema dečkima.

Plavokosa blagajnica kaže cijenu. Thierry se uhvati za novčanik, a Thomas ga spriječi: „Ej, ja ću“. „Ne, ja ću. Moj red je ovaj vikend.“ – uzvrati mu Thierry. Dok se njih dvojica prepucavaju, Marc izvadi svoju karticu iz novčanika i pruži ju blagajnici: „ignorirajte ih“. Kako blagajnica primi karticu, koja je još uvijek u rukama Marca, koji ju gleda u plave oči, Marcu prođe flashback glavom: vidi nekakav bljesak pred sobom. Ruka mu je i dalje ispružena, iako je blagajnica uzela karticu. Pogleda oko sebe. Ošamućen je. Povuče ruku k sebi.

„Izvolite. Hvala što ste kupovali kod nas“ – blagajnica mu pruži karticu. Marc ju gleda u oči. Nejasno mu je što se upravo dogodilo. Thomas i Thierry mu govore da idu. Uzeli su boce njih dvojica. Marc polagano krene, stavlja karticu u novčanik. U glavi čuje glasove. Čuje kako ga Thomas i Thierry zovu i uz to još neke neprepoznatljive glasove. Zvukove. Buku nekakvu. Marc se okrene prema blagajnici koja je nastavila sa svojim poslom. Prilazi mu Thomas: „jesi ti OK, jebote?!“ Marc ga pogleda. „Da, jesam. Zašto?“ Thomas ga gleda par sekundi. Potom nastavi: „ona?“ Marc ga zbunjeno pogleda: „šta ona?“ „Nemoj mi samo reći da ti se svidjela neka noćna?!“ Marc krene prema naprijed, prema izlazu. Ne kaže ništa.

Auto je parkiran ispred zgrade. Skoro pa četiri ujutro je. Prozori auta su spušteni.

Marc sjedi ispred volana, a pored njega je Thierry. Odostraga sjedi Thomas između dvije cure. U lijevoj ruci drži bocu vodke, a desna ruka mu je na koljenu cure. Marc puši. Ne priča ništa. „Marc, evo, pij. Nemoj mi tu samo šutiti.“ – pruži mu Thomas bocu vodke i nastavi „cure, ovaj Jimmy koji organizira tulum...on je legenda. Najbolji lik među smjene kojeg ćete ikad upoznati. Bez uvrede, Thierry, ali Jimmyu nisi ni do jaja...“ – Thomas nastavi pričati curama.

Marc gleda u retrovizor. Uzima gutljaj vodke. Pa još jedan. „Si dobro ti?“ – pita ga Thierry. Ovaj mu ništa ne odgovori. „Marc?“ „Ha?!“ – doživi ga. „Pa jesi dobro ti? Otkad smo izašli iz dućana samo šutiš.“ – zaključi Thierry. „Razmišljam samo. Sve OK.“

Prema autu prilazi cura. Norah. „Evo je“ – promrmlja Thierry. Marc pruži bocu vodke iza, Thomasu. Norah uđe na prednja vrata i sjedne Thierryu u krilo: „Ej ljudi. Sorry šta ste me čekali“. Marc upali auto. Thomas krene eksati ostatak vodke, te kako auto krene baci bocu kroz prozor na cestu.

2

Tulum. Šest ujutro je. Vani sviće, a ljudi se zabavljaju.

Kuća je prizemna, bez katova sa bazenom iza u vrtu a oko kojega se pleše. U kuhinji na stolu i šanku su poslagane boce pića. U prostranoj dnevnoj sobi, na jednom kauču sjedi Thomas sa djevojkom iz auta. Njezine noge su prebačene preko njegovih nogu. Na kauču preko puta sjedi Marc, a do njega Azijatkinja, Jill. Thierry i Norah se ljube. Sjede na trećem kauču. Norah je na Thierryu, u krilu, okrenuta leđima prema ostalima.

Ostatak dnevne sobe je popunjen ljudima. Lagano plešu i piju. Njih desetak. Neprestano netko uđe i izađe. U sobu ulazi Jimmy. U rukama nosi veliku nargilu. Prilazi na kauč, te sjeda pored Thomasa.

„Yo, Jimmy, pa pitao sam se gdje si kad smo došli.“ – izusti Thomas. Jimmy mu ne odgovori isprve. Zauzet je uvlačenjem dima. Nakon što uvuče duboki dim, proslijedi nargilu Thomasu. „A šta misliš?!“ – ispuhne dim – „Jimmy je imao obaveza u svojem krevetu“. Thomas uvlači dim. Ubaci se Marc „neke stvari se nikada neće promijeniti“. Jimmy se krene smijati: „pravi mi se javio“. Marc, raširenih ruku: „vidi me. Samo pijem.“ – uzme gutljaj – „oćeš?“ – pruži Jimmyu bocu vodke. „Ne fala. Znaš i sam da preko dana ne pijem. Naprosto mi to svjetlo nije... Nije mi dan za pit. Više za ovo opuštanje“.

Thomas proslijedi nargilu curi do sebe. Ispuhuje dim iz sebe. „Jelda? Ja uopće ne shvaćam te noćne. Kakav je gušt izlaziti po danu?! Pa ubio bi se.“ – ubaci se Thomas. „Ti već jesi ubijen ako ovako nastaviš“ – dobaci mu Marc. Jimmy se krene smijati. „Shvaćam te Thomas. Ni ja njih ne kužim.“ „Grozota. Daj ono ideš van kad je dan, napiješ se i vraćaš se po danu. Koma.“ – upotpuni svoju izjavu Thomas. „Baš je“ – složi se Jimmy.

Sa drugog kauča dobaci Thierry: „Thomase, zato smo mi privilegirani. Biramo hoćemo li spavati prije škole ili poslije škole.“

„Ili uopće ne spavati“ – nadoveže se Jimmy i odvali u smijeh. „Među dnevni golupčići...tišina!“ – dobaci Thomas Thierryu i Nori.

Jill krene nešto šaptati Marcu, te se ustane i, zajedno sa drugom djevojkom pored Thomasa, ode iz sobe. „Gdje će one sad?!“ – zapita se naglas Thomas. „Odjebala te“ – ubaci se Jimmy, koji uzima nargilu sa stola i krene uvlačiti.

„Otišle su malo do bazena iza.“ – kaže mu Marc koji zapali cigaretu.

Kroz spuštene rolete u dnevnoj sobi sve jače dopiru zrake sunca koje naglašavaju zadimljenost prostorije. Ljude se polako pomiču van, prema bazenu.

„Misliš ti ovu zveknuti, a?“ – pita Thomas Marca.

„Moja stvar. Bolje se ti posveti sebi jer inače ćeš opet izvisiti“ – uzvrati mu Marc. Thomas se ironično nasmije: „znam da hoćeš. Ona tvoja misterioznost i šutljivost u autu...to je tvoja igra. Gospodin tajanstveni.“ Norah i Thierry se krenu smijati. Norah se izvali po kauču i stavi noge preko Thierrya: „Thomase di si ovo sad izvukao?!“. Thomas pogleda Noru: „a šta kao nije sav tajanstven?! Pa cure se pale na to, zna on, stari lisac.“

Marc se zavali u kauč. Blago se nasmije i uzme gutljaj vodke.

Početak po bezbrojiti put

"Groznica ljetne večeri" je, kako ste i mogli pretpostaviti, je skinuta sa dnevnog reda. Zabilježio sam sve do kraja sedmog mjeseca. Preostaje još jedino kolovoz. Nalazi se na tajnoj lokaciji mojega hard diska. U folderu "piskaranja". Namjeravam izdati to.

I namjeravam se vratiti aktivnom bloganju (ovaj puta to doista namjeravam). I, kao znak da doista to mislim objaviti ću online, u par nastavaka, jednu priču koju sam u trinestak strana zapisao u proteklih trinaestak dana. Ideju za to sam imao već dulje vrijeme, samo se nikako nisam natjerao na zapisivanje. Pa eto, natjerala me ideja da bi se to i kratkim/srednjemetražnim filmom dalo ostvariti.

A poslije, vidjet ćemo. Prvi dio priče kroz dan-dva-tri.

I za one koji ne znaju - upisao sam MA studij. Neočkivano. Zapravo neočekivano potpuno opisuje sve što se događalo od početka srpnja pa sve do danas. Neka i potraje.

Groznica ljetne večeri: Bez izgovora

Podne.
Pierre gleda TV a ja pišem na terasi uz kavu. Pokušavam pisati. Sastavljam rečenice. Brišem ih. Preokrećem. Izgovaram u glavi. Pogledam malo prema Pierru. Pa prema plaži. Pa gledam u ekran laptopa. U prazan blog editor.
...
Pierre i ja gotovo da i nismo progovorili još. Odgovara mi taj jutarnji mir. Polagano razbuđivanje. Bez previše razgovora. Nema mi gorega nego kada sam okružen ljudima koji ujutro pršte od nabrijanosti. Žele razgovarati. Ne mogu biti sami sa sobom. Sa svojim mislima. Pustite me. Želim se razbuditi. Uhvatiti ritam dana onako kako meni odgovara. Briga me za druge.
Ugasim cigaretu koja je u pepeljari izgorila skroz do filtera. Netipično za mene. Pogledam prema vratima dvorišta. Scala i Eleria. Začudim se. Mahnem im desnom rukom da uđu.Vrata nismo zaključali sinoć.
- E došle su.
Pierre na kauču još uvijek mamuran od sna progovori:
- Tko?
- Talijanke.
- Ne seri... - Pierre se naglo ustao i otišao se presvući u sobu.
Ostao sam sjediti. Kliknuo sam na "save", iako mi se automatski svakih nekoliko minuta memorira tekst, i poklopio laptop.
Pozdravile su me i sjele se za stol. Preko puta mene. Očekivao sam nekakvo objašnjenje za sinoćnji nedolazak. Nekakav klasičan izgovor u stilu "starci nas nisu pustili van", a zapravo su našle neke druge dečke ili jednostavno htjele nas odjebati.
- Yesterday you wasn't at your home. - progovrila je Scala.
- We were at home... - pomalo me zatekla. Ništa od izgovora. Upravo suprotno.
- No we came here and your house was closed. - nastavi ona. A Eleria kima glavom.
Pierre izađe na terasu. Pozdravi ih i sjedne do mene.
- When were you here because we left house around ten, right?! - pogledam Pierra koji kimne glavom očito još uvijek nedovoljno razbuđen.
- Yes... We came at ten thirty. - ubaci se Eleria.
- You said you will come here at nine, we waited one hour and then left. - objasnim im.
Njih dvije se pogledaju. Krenu nešto na talijanskom pričati.
...
- We are sorry... - krene se Scala ispričavati.
- It's okey... - hladno odgovorim.
Pierre izvadi cigaretu i zapali. Nastane kratka šutnja. Možda malo neugodna.
- So... - Pierre odluči razbiti tišinu i nasmije se.
- You wanna come tonight then? - predložim.
- Yes, yes. - odgovori Eleria.
- We wil come... - Scala se, pomalo zamišljena, okrene prema Elerii. Krenu se dogovarati na talijanskom. - ...at nine here.
Njih dvije se ustanu. Idu sa starcima na Kornate brodom. Navečer će doći. Preko dana su mamine i tatine cure. A navečer će biti razuzdane cure koje partijaju sa potpunim strancima.

Groznica ljetne večeri: U baru, na rivi

- Pa rek'o sam ti. Upoznali smo ih u birtiji... - govorio je Pierre u mikrofon Sony Ericssona, pričajući sa svojom boljom polovicom dok sam ja kopao po polici u dnevnoj sobi tražeći nešto s čime da potpuno ogolim mobitel pošto sam si sjebao tipkovnicu.

I doista, Scalu i Eleriu smo upoznali u baru na rivi, odmah drugu večer kako smo stigli ovdje. Pierre i ja smo sjeli na jedini slobodni stol i naručili si pive. Prvu rundu smo ispili za petnaestak minuta uz planove za sutrašnji dan, a dok smo naručivali drugu rundu primijetili smo dvije cure kako lagano šeću ispred bara i pogledavaju prema nama. Obojica smo ih istovremeno primijetili, a što nije bilo teško jer se, po njihovom stilu, vidjelo da nisu odavde.

- Ajmo ih pozvati da sjednu sa nama. - predlagao je Pierre sa osmijehom na licu.

- Ma pusti. Neka se sjednu za svoj stol. - progovarala je iz mene ona nesigurnost; osjećaj dotrajalosti mene samoga kao i metoda zavođenja koji osjećam proteklih mjeseci.

U sebi sam znao da žele sjesti sa nama ili pored nas: vidjelo se to u njihovim pogledima i pokretima tijelom, ali jednostavno ta "nesigurnost" je potisnula nekadašnju samouvjerenost i otvorenost. Neprepoznatljiv sam samome sebi bio. Netipično.

- Eto sad su sjele na drugi kraj terase. - razočarano je Pierre promatrao kako sjedaju za stol.

- Jebiga. Pozovi ih ako oćeš. Ja naprosto...ne mogu. - uzeo sam gutljaj pive - ...imam taj filing da je moje vrijeme prošlo.

- Ma o čemu ti?

- Pa kažem ti. Imam taj neki osjećaj nemoći i nesigurnosti. Nema više onog zavodnika...

- Joj daj. Pričaš kao da imaš ne znam kol'ko godina. 

- Pa imam. Dvadeset jedna je puno. Osjećam se staro. - izvadim cigaretu iz kutije.

Na drugom kraju terase konobar podiže dvije cure koje su tamo upravo sjele. Stol je zauzet, očigledno. 

- E sad fakat nemaju di. - prozborim dok Pierre i ja pratimo cijelu situaciju.

Njih dvije ponovno pogledavaju prema našem dijelu terasu. Progovaraju par riječi. Primiču nam se. Pogledi su usmjereni prema nama. Dolaze do našeg stola i sjedaju za ljetni šank, odmah iza nas. 

- Jesam ti rek'o... - pogleda me Pierre sa osmijehom na licu.

- Zovi ih ako 'oš... - okrenem pogled prema moru.

Nije dugo prošlo, a njih dvije su uspostavile prvu komunikaciju sa nama. Scala je došla do našeg stola i raspitivala se o pićima. Na engleskom. Već ranije smo ustvrdili kako je riječ o Talijankama. Scala se prstom prelazila po cjeniku. Pierre i ona su se zapričali, a meni je pogled bio usmjeren prema Elerii, koja se činila odsutnom. Pierre im je savjetovao da probaju rakiju, koju inače ja osobno nikako ne podnosim.

- Joj molim te... Kao ne razumije J.Daniels na cjeniku...daj me ne jebi. - prokomentirao sam situaciju čim se ova makla tri metra, natrag za šank.

U meni se lagano počela buditi ona iskra; želja da upoznam te cure. Kao da se u meni događa borba dvaju svijetova: sigurnost i nesigurnost. Nisam bio sposoban previše racionalno i suvislo govoriti. Pogledi su sa šanka neprestano dolazili. Uzvraćali smo im, sa blagim osmjesima. Planirali smo im poslati novu rundu rakija dok smo već treću sebi naručivali. Ali nismo. Nismo ih ni pozvali za stol. Kroz desetak minuta su otišle. Osjetio sam olakšanje, ali i pritisak. Pritisak onoga dijela mene koji mi je govorio "luzer si". "Sebe nazivaš nekim ljubavnikom, a ne možeš curama uletiti." Pierre je bio razočaran. Njih dvije dale su nam jasan znak. Ali ne. "Ti nisi zaveo nešto ima preko pola godine, srami se". I sramio sam se tada. U sebi. Pred samim sobom.

***

Dvadeset minuta tišine. Tek pokoje rečenice. Pierre i ja smo pokisli. Ispijali smo četvrtu rundu, ne želeći jedan drugomu, zapravo, reći da smo idioti. Ma, papci. No, tada su se vratile. Terasom su krenule prema šanku, iako se par stolova u međuvremenu oslobodilo. "Sad ili nikad" rekao sam samome sebi. I, kad su stigle do šanka, prije nego su sjele za barske stolice, okrenuo sam se prema njima i ispalio bez razmišljanja, bez uzimanja daha ili nekakvih priprema:

- You want to sit with us?

- Oh...okey. - rekla je Scala sa osmijehom na licu.

Sjele su. Upoznali smo se. Dale su nam poljupce u obraz. Bio je to prvi fizički kontakt sa njih dvije. Scala je sjela preko puta Pierra, a Eleria preko puta mene. Pierre i Scala odmah su krenuli pričati. Meni je trebalo vremena da "probijem led". Dugo to nisam radio: upoznavao se. Pogotovo sa strankinjom.

Nisam želio sjebati. Birao sam riječi. Kopao po svojem engleskom vokabularu u glavi. Nije mi dugo trebalo da "uđem u formu". Raspitivao sam se o njoj; interesima, hobijima, glazbi.

Eleria se činila odsutnom. Službena je bila. Kao da je ovdje radi Scale koja sebi traži nekoga. Nisam dao da me to omete. Forsirao sam razgovor, iako je na trenutke bilo problema radi njezina ne baš širokog znanja engleskog. U jednom trenutku me pitala za joint:

- Can I smoke canabis here? 

Bio je to trenutak koji se iskoristio: predložio sam da odu kod nas, pa da tamo svi zapalimo. Pristale su. Iako smo bili stranci koji jedni drugima nisu znali imena.

Groznica ljetne večeri: U iščekivanju ničega

- Da, ova posljednja ziher neće stati. - dovršavali smo pakiranje vrećica sa hranom i pićem u lobbyu shopping centra, a u putni kofer. Odlična ideja. Natrpate sve vrećice iz dućana u jedan kofer i lijepo ga odvučete do doma. Na ideju smo došli popodne, nakon što smo odlučili busom otići do obližnjeg grada u veliki shopping centar sa hranom.

U busu natrag bila je katastrofalna gužva. Sve puno Slovaka i Čeha koji su se vraćali sa kupanja iz grada u omanje mjesto gdje smo i mi. Ne razumijem to - dođeš negdje gdje ima mora, a ideš se kupati u veći grad. OK, je fora promijeniti lokaciju, imati priliku plažu zamijeniti klimatiziranim centrima sa dućanima itd., ali poznavajući taj mentalitet - sumnjam da će pomoći našem gospodarstvu. Ovi sa nama u busu, sa ručnicima i torbicama na sebi bez vrećica koje bi odavale potrošnju, sigurno neće. Al', mnogo toga oko mene će mi ostati nejasno.

Nakon vožnje u neklimatiziranom i krcatom busu, koji je cijelo vrijeme vozio sa otvorenim prednjim vratima, te kraćeg razgovora sa starijim gospodinom koji je sjedio ispred nas, zaputili smo se užurbanim korakom doma. Bilo je kojih dvadesetak minuta do devet, a Scala i Eleria su najavile svoj dolazak u devet. Dogovorili smo to na staromodan način; jučer prije nego su otišle doma od nas. Niti smo broj mobitela uzeli niti ih dodali na Facebook. Jebiga, ostalo je jedino osloniti se na izrečene riječi u ne previše trijeznom stanju. A osim što smo ih jedino mogli čekati nismo im znali ni imena. Kada smo se upoznali sa njih dvije u baru, naprosto smo prečuli imena. I, taj problem je, kod mene, već dulje vrijeme prisutan. Jednostavno ne mogu upamtiti imena. Ne znam je li to zato što mi je um 0-24 opterećen raznim pizdarijama ili zato što, uglavnom, upoznajem nove ljude nakon par pivi. Rekao bih ovo prvo. Jer prije sam mogao i pijan i uduvan upamtiti imena bez problema. A sada, sada je to problem; kao da u trenutku upoznavanja nisam skroz prisutan nego sam mislima negdje daleko.. A nema mi gorega nego uletiti curi sa kojom provedeš cijelu večer sa pitanjem: "E, kako se ti ono zoveš?!". To mi je u rangu onoga: "nije problem u tebi nego u meni".

Na satu u dnevnom boravku bilo je pet do deset. Pierre je sjedio ispred TV-a okrečući kanale u potrazi za nečim zanimljivim. Ja sam nervozno šetuckao na relaciji dvorište-terasa-dnevni boravak.

- Još pet minuta pa idemo? - pitao je Pierre.

- Da, okej.

- Valjda neće sada naletiti. Ajmo se spremiti brzo.

Kroz pet minuta smo zaključali sve i brzim korakom se uputili prema Gerardu, sa bocom vina u ruci. Scala i Eleria se nisu pojavile. Dali smo im sat vremena, čekali ih ali izgleda uzalud. Kako se primicalo tih devet navečer, i Pierre i ja smo bili više za opciju da ne dođu. Zašto? Ne znam. Možda jer ne znamo njihov jezik, a one su slabije sa engleskim pa je nekakva komunikacija otežana. A možda jer Eleria, koju sam ja "zapikirao", ima dečka. Barem je to pretpostavka obzirom na njezinu izjavu od sinoć. Pierre pak nije bio toliko nabrijan na Scalu. Tako da smo oboje u sebi željeli i da dođu i da ne dođu. U meni je nešto jača bila želja da dođu; da budem načisto ima li dečka ili nema. Jer, ukoliko ima dečka, ne želim išta sa njom. To je jedno od načela koje poštujem: ne sjebati drugog dečka. A, opet, pitanje koje provlačimo kroz cijeli dan: zašto su te večeri sjele baš za šank okrenute prema nama?! Za dvadesetak minuta prihvatile poziv i sjele sa nama. Nakon nekoliko rundi otišle do nas i ostale do sitnih sati. Zašto ako ova ima dečka? A možda je Scala slobodna i želi uloviti priliku. Čak ni nakon boce vina i pivi kod Gerarda odgovor se nije nazirao, a ta cijela situacija bila je još manje jasna/logična. Možda Pierre ima pravo:

- Ma one traže zabavu. I seks.

Groznica ljetne večeri: Povratak

Kao da me nije bilo par mjeseci, a ne godinu dana.

Godina je proletila, zaključilo bi se. I je. Baš kao što će proletiti i ovo ljeto; ostati će tek folder sa fotkama, nekolicina novih prijatelja na Facebooku, par SMS poruka koje ću čuvati a onda u nedostatku memorije pobrisati, eventualno neki "suvenir" poput narukvice, koja će kad-tad puknuti ili biti odložena u ladici, a sve ostalo će, sa vremenom, ishlapiti iz memorije.

Iako se trudim zapamtiti, znam da će to biti nemoguće. Ono ludo ljeto otprije pet godina već je u magli; prisjetim se pogledom na fotke nekih trenutaka koje sam totalno zaboravio. A, do prije nekoliko mjeseci mogao sam se sjetiti, doslovno, svega. O ljetima prije, kada smo se svi, tada bezbrižni "klinci" od petnaestak godina, upoznali i tek počinjali družiti - bolje i ne govoriti. U magli mi je i ona večer, "krivo je more", kada smo se Ona i ja spetljali. Zajedno se uspijemo prisjetiti i posložiti sve komade u koliko-toliko prihvatljiv mozaik. A vjerovali smo da tu večer nikada nećemo zaboraviti.

Na blogu nikada nisam pisao nekakve memoare, ljetopise, feljtone (nazovite kako oćete) kroz koje bi se mogao prisjetiti ljeta. Imao sam pred par godina nekakve zapise; prije nekakve nacrte za komad koji nikada nije bio dovršen, a na temu ljeta te godine (otprije četiri godine). Imao sam ideja zapisati, ali nisam vjerovao da sam kadra učiniti takvo nešto. Sada ću probati; možda uz fotke, novostečene prijatelje(-ice) i "suvenire" ostanu i nekakvi zapisi kroz koje ću se, ako ništa, barem ja moći prisjetiti trenutaka.

***

Vratili smo se. Pierre i ja, Johnny.

Prebrzo je ljeto došlo. Kao da sam hodao mjestom nedavno. Ili se možda ovdje osjećam kao doma?! Možda. Vrlo vjerojatno.

Isti miris. Već poznat zvuk otvaranja vrata. Tišina jutra i noći. Isti šum mora i ulazak u njega. Ovo mjesto je savršeno za "oporavak"; bijeg od gradske uštogljenosti, vrućine asfalta i buke tramvaja i autobusa.

- Heaven on Earth. That's how I call this place. - rekao sam joj dok sam, u ponoć, stajao u plićaku sa čašom vodke-juica u ruci.

- Yes... Beautiful. - promrmljala je pogledavajući tišinu oko nas.

Tišinu, gotovo pa idiličan trenutak prekinuo je Pierre došavši na vrata dvorišta:

- Ćete se vratiti vi?

Za nekoliko minuta, za stolom na prostranoj terasi, dok je Scala frkala joint, Eleri je izletilo nešto. Ili možda nije. Možda sam, pomalo alkoholiziran, zabrijao da je ono bio idiličan trenutak.

- My boyfriend gave us that. - rekla je Eleri.

Samo sam kimnuo glavom. "Johnny ti si glup. Tvoje vrijeme zavođenja je prošlo, a tvoj smisao za romantiku je zastarjeo" - rekao sam samome sebi. Pokušao sam ne izgledati razočarano činjenicom da Eleria ima dečka. Jer, dva dečka i dvije cure na terasi uz alkohol i joint u sitnim noćnim satima sjajna su kombinacija, ali kada je jedna osoba zauzeta - sranje.

- Ne to je rekla. Ne znam jesam li ja možda krivo čuo, ali rekla je da ima dečka. - govorio sam Pierru iduće popodne dok smo se pržili na plaži.

- A šta ćeš... - kratko je komentirao.

- Al' opet, šta bi njih dvije onda sa nama otišle doma? Mislim, ta cijela kombinacija, šta žele od nas i to...nije mi jasno.

- A gle vjerojatno im je dosadno sa starcima preko dana pa nas koriste za malo druženja navečer. 

- Možda... - zastao sam, razočaran - ...ali opet... Ma ne znam jebemu...

Za pola sata i dalje smo bili na istoj temi.

- Fakat brijem da je moje vrijeme prošlo. Očito da ona situacija koju sam ja smatrao da je romantična, na kraju nije. - zastanem i nastavim ubrzo - stvarno to mislim. Brinem se.

- Zapravo si lijen.

- Ha? - pogledam kroz sunčane naočale Pierra.

- Pa lijen si. Ne trudiš se, ne igraš se više.

Zamislim se. Moguće. Ali znam da mi treba neki "comeback". Nešto što će me inspirirati, napuniti i posljednji dio slagalice da budem kao prije.

- Ćemo večeras utakmicu pa onda sa Gerardom na piće? - pitam Pierra.

- Ma može... - odgovori Pierre i nastavi sa hvatanjem boje.