TV: Misfits

Britanci u posljednjih par godina razne odlične serije. Počevši od Skinsa (na HRT-u Nabrijani) koji su digli na noge cijeli svijet pokazavši kako žive mladi danas, pa do Misfitsa čija druga sezona treba početi za nekoliko dana. Riječ je, da, o seriji za mlađu populaciju. U sredšitu su likovi koji su prekršili zakon, no prekršaji nisu bili dovoljni da završe u zatvoru već moraju obavljati društveno koristan rad.

U središtu radnje su likovi koji su inače nespojivih karaktera, međusobno se razlikuju i žive totalno drugačijim životima jedni od drugih. Međutim, oluja, koja je kriva za sve, ih međusobno poveže i postanu nerazdvojni prijatelji.

Serija još nije planetarno popularna, a sjetimo se da su Skinsi postali tek nakon prve dvije sezone, no smatram kako producenti s pravom mogu očekivati barem upola popularnosti koju su uživali Skinsi. Što reći još osim da su u pitanju sjajni glumci i briljantan scenarij; originalna ideja i još jedan pokazatelj da TV kuća E4 zna napraviti dobru seriju za mlade. Ukoliko ste voljeli Skinse, pratili Heroese onda je ovo pun pogodak, jer ovo je hibrid te dvije serije.

OCJENA: 8.5/10

"Oš furat sa mnom?"

- Hoćeš bit sa mnom? - pita ju.

- Da! - odgovori ona sva sretna i zagrli ga.

I tako je započela još jedna ljubavna veza na ovome svijetu. U parku, na klupici. Započela je jednim jedinim pitanjem, jednim odgovorom koji mora biti ili da ili ne. Kratko i jasno. Odgovorom je započeo početak kraja jedne veze. Lijep ili ružan, to je na njima, na toj curi i dečku.

Koliko god to pitanje bilo jednostavno, danas pro forme i zapravo ne znam zašto se uopće postavlja, složenost leži u stvarima koje dolaze u "paketu" s pitanjem. Obvezama, javljanju, zajedničkim izlascima, povjerenju itd. Doista niz stvari kojih bi svatko iole normalan želio biti lišen i ne okupiran. No onda, kada se pitam "zašto se i dalje to takvo glupo pitanje postavlja", pogotovo u ovom suvremenom i liberalnom vremenu, odgovor ću pronaći u sigurnosti.

Da, sigurnost je stvar koju cura ili dečko pitanjem, odnosno odgovorom dobijaju. Vjerojatno jedna od rijetkih konzervativnosti koja leži u svima nama: potreba za osjećajem sigurnosti. No, i to je, rekao bi, lažna sigurnost. Privid. Jer, tko ti garantira išta? Nitko.

Čemu onda uopće pitati to pitanje? Pitanje koje toliko cura očekuje; iščekuje trenutak kada će ju dečko to pitati kao da je riječ o prosidbi. A dečko izbjegava, ne želi pričati o tome. Jer, to pitanje ima dvije strane. Baš kao i odgovor.

Činjenica je da se nikada nisam snalazio u tim konvencionalnim dijelovima odnosa. U tom postavljanju pitanja. Nekako više preferiram ono iz američkih filmova: viđam se sa nekime, pa ako se zaljubim ću krenuti sa pitanjima "na čemu smo", "što smo mi" i tako unedogled. Jer, to mi se čini normalnim. Fizičko sviđanje, prožeto ljubljenjem, viđanjem i seksom veoma često može brzo iščeznuti. Prije nego se stvori neka emocionalna podloga na kojoj valja graditi odnos, a i postaviti pitanje tada.

A ima onih koji vole to pitanje čuti, ili postaviti nakon prvog poljupca. Vjerojatno da znaju na čemu su, početi nešto ni iz čega. Jedna osoba se nada čuti to pitanje danas popodne, na ovaj predivan sunčan dan. Neka; dokle god je pozitivnih vibracija svašta može uspijeti!

za I.R., prijateljicu.

Film: From Paris with love

Prema priči Luca Bessona dolazi još jedan film, "From paris with love".

Nakon fantastičnog "Takena" (poznatog i kao "96 sati") dolazi još jedan film čiju režiju potpisuje Pierre Morel, a priču Luc Besson, vjerojatno najjača osoba europske kinematografije danas.

Film počinje polagano, "smrdi" na još jednu ljubavnu priču smještenu u Parizu, kako bi se iz naslova moglo zaključiti, no već nakon desetak minuta počinje akcija, drama i neizvjesnost koja traje do samoga kraja, kada se i otkrivaju sve karte.

Dramaturški besprijekoran film, bez nepotrebnih scena i dijaloga, potpisan kvalitetnom režijom i vrhunskom glumačkom ekipom koju predvodi John Travolta. Završetak filma je predvidiv, no nešto vas tjera da se sami uvjerite u točnost svojih pretpostavki. Film za nedjeljnu večer, a nakon kojega ćete mirno spavati znajući da "tamo negdje" dobri dečki pobjeđuju loše.

OCJENA: 7.5/10

"Ajme, na moje štikle"

Subota ujutru, kojih pola tri.
Sjedim u noćnom busu. Taman je prošao još jednu stanicu u nizu. Ljudi ušli, izašli. Sjeo sam kod drugih vrata, pored zgodne cure kojoj su suze razmazale šminku. Sluša neke rock balade preko mobitela i gleda u prazno, kroz prozor. Zelene oči su joj i dalje pune suza. Suzdržava se.
Odjednom bus naglo zakoči. Čuje se neki tupi udarac. Nesreća? Nije, nastavio je voziti.
Okrenem se. Pogledi ljudi su upereni prema podu. Sprijeda prilazi neki mladić, kojih dvadeset i pet godina. Pogledam prema podu. Stariji gospodin je zaspao i pao sa stolice.
Mladić mu je prišao. Krenuo ga dizati. Ostali gledaju i stoje na mjestu. Uživaju u vožnji po pustoj cesti. Pridignem se, ponudim pomoć.
Za koje dvije minute se sjednem natrag do tužne cure. Ulovim joj pogled. Čujem komentar cure iza sebe kako priča prijateljici:
- Ajme skoro mi je na štikle pao! Ne vjerujem...
Ne znam je li ostala ukamenjena jer ju je šokirao prizor što je stariji gospodin, vjerojatno beskućnik, ostao nepomično ležati na podu odmah pored nje i prijateljice ili to što joj je skoro pao na dragocjene štikle?!