"Ajme, na moje štikle"

Subota ujutru, kojih pola tri.
Sjedim u noćnom busu. Taman je prošao još jednu stanicu u nizu. Ljudi ušli, izašli. Sjeo sam kod drugih vrata, pored zgodne cure kojoj su suze razmazale šminku. Sluša neke rock balade preko mobitela i gleda u prazno, kroz prozor. Zelene oči su joj i dalje pune suza. Suzdržava se.
Odjednom bus naglo zakoči. Čuje se neki tupi udarac. Nesreća? Nije, nastavio je voziti.
Okrenem se. Pogledi ljudi su upereni prema podu. Sprijeda prilazi neki mladić, kojih dvadeset i pet godina. Pogledam prema podu. Stariji gospodin je zaspao i pao sa stolice.
Mladić mu je prišao. Krenuo ga dizati. Ostali gledaju i stoje na mjestu. Uživaju u vožnji po pustoj cesti. Pridignem se, ponudim pomoć.
Za koje dvije minute se sjednem natrag do tužne cure. Ulovim joj pogled. Čujem komentar cure iza sebe kako priča prijateljici:
- Ajme skoro mi je na štikle pao! Ne vjerujem...
Ne znam je li ostala ukamenjena jer ju je šokirao prizor što je stariji gospodin, vjerojatno beskućnik, ostao nepomično ležati na podu odmah pored nje i prijateljice ili to što joj je skoro pao na dragocjene štikle?!