- Pa rek'o sam ti. Upoznali smo ih u birtiji... - govorio je Pierre u mikrofon Sony Ericssona, pričajući sa svojom boljom polovicom dok sam ja kopao po polici u dnevnoj sobi tražeći nešto s čime da potpuno ogolim mobitel pošto sam si sjebao tipkovnicu.
I doista, Scalu i Eleriu smo upoznali u baru na rivi, odmah drugu večer kako smo stigli ovdje. Pierre i ja smo sjeli na jedini slobodni stol i naručili si pive. Prvu rundu smo ispili za petnaestak minuta uz planove za sutrašnji dan, a dok smo naručivali drugu rundu primijetili smo dvije cure kako lagano šeću ispred bara i pogledavaju prema nama. Obojica smo ih istovremeno primijetili, a što nije bilo teško jer se, po njihovom stilu, vidjelo da nisu odavde.
- Ajmo ih pozvati da sjednu sa nama. - predlagao je Pierre sa osmijehom na licu.
- Ma pusti. Neka se sjednu za svoj stol. - progovarala je iz mene ona nesigurnost; osjećaj dotrajalosti mene samoga kao i metoda zavođenja koji osjećam proteklih mjeseci.
U sebi sam znao da žele sjesti sa nama ili pored nas: vidjelo se to u njihovim pogledima i pokretima tijelom, ali jednostavno ta "nesigurnost" je potisnula nekadašnju samouvjerenost i otvorenost. Neprepoznatljiv sam samome sebi bio. Netipično.
- Eto sad su sjele na drugi kraj terase. - razočarano je Pierre promatrao kako sjedaju za stol.
- Jebiga. Pozovi ih ako oćeš. Ja naprosto...ne mogu. - uzeo sam gutljaj pive - ...imam taj filing da je moje vrijeme prošlo.
- Ma o čemu ti?
- Pa kažem ti. Imam taj neki osjećaj nemoći i nesigurnosti. Nema više onog zavodnika...
- Joj daj. Pričaš kao da imaš ne znam kol'ko godina.
- Pa imam. Dvadeset jedna je puno. Osjećam se staro. - izvadim cigaretu iz kutije.
Na drugom kraju terase konobar podiže dvije cure koje su tamo upravo sjele. Stol je zauzet, očigledno.
- E sad fakat nemaju di. - prozborim dok Pierre i ja pratimo cijelu situaciju.
Njih dvije ponovno pogledavaju prema našem dijelu terasu. Progovaraju par riječi. Primiču nam se. Pogledi su usmjereni prema nama. Dolaze do našeg stola i sjedaju za ljetni šank, odmah iza nas.
- Jesam ti rek'o... - pogleda me Pierre sa osmijehom na licu.
- Zovi ih ako 'oš... - okrenem pogled prema moru.
Nije dugo prošlo, a njih dvije su uspostavile prvu komunikaciju sa nama. Scala je došla do našeg stola i raspitivala se o pićima. Na engleskom. Već ranije smo ustvrdili kako je riječ o Talijankama. Scala se prstom prelazila po cjeniku. Pierre i ona su se zapričali, a meni je pogled bio usmjeren prema Elerii, koja se činila odsutnom. Pierre im je savjetovao da probaju rakiju, koju inače ja osobno nikako ne podnosim.
- Joj molim te... Kao ne razumije J.Daniels na cjeniku...daj me ne jebi. - prokomentirao sam situaciju čim se ova makla tri metra, natrag za šank.
U meni se lagano počela buditi ona iskra; želja da upoznam te cure. Kao da se u meni događa borba dvaju svijetova: sigurnost i nesigurnost. Nisam bio sposoban previše racionalno i suvislo govoriti. Pogledi su sa šanka neprestano dolazili. Uzvraćali smo im, sa blagim osmjesima. Planirali smo im poslati novu rundu rakija dok smo već treću sebi naručivali. Ali nismo. Nismo ih ni pozvali za stol. Kroz desetak minuta su otišle. Osjetio sam olakšanje, ali i pritisak. Pritisak onoga dijela mene koji mi je govorio "luzer si". "Sebe nazivaš nekim ljubavnikom, a ne možeš curama uletiti." Pierre je bio razočaran. Njih dvije dale su nam jasan znak. Ali ne. "Ti nisi zaveo nešto ima preko pola godine, srami se". I sramio sam se tada. U sebi. Pred samim sobom.
***
Dvadeset minuta tišine. Tek pokoje rečenice. Pierre i ja smo pokisli. Ispijali smo četvrtu rundu, ne želeći jedan drugomu, zapravo, reći da smo idioti. Ma, papci. No, tada su se vratile. Terasom su krenule prema šanku, iako se par stolova u međuvremenu oslobodilo. "Sad ili nikad" rekao sam samome sebi. I, kad su stigle do šanka, prije nego su sjele za barske stolice, okrenuo sam se prema njima i ispalio bez razmišljanja, bez uzimanja daha ili nekakvih priprema:
- You want to sit with us?
- Oh...okey. - rekla je Scala sa osmijehom na licu.
Sjele su. Upoznali smo se. Dale su nam poljupce u obraz. Bio je to prvi fizički kontakt sa njih dvije. Scala je sjela preko puta Pierra, a Eleria preko puta mene. Pierre i Scala odmah su krenuli pričati. Meni je trebalo vremena da "probijem led". Dugo to nisam radio: upoznavao se. Pogotovo sa strankinjom.
Nisam želio sjebati. Birao sam riječi. Kopao po svojem engleskom vokabularu u glavi. Nije mi dugo trebalo da "uđem u formu". Raspitivao sam se o njoj; interesima, hobijima, glazbi.
Eleria se činila odsutnom. Službena je bila. Kao da je ovdje radi Scale koja sebi traži nekoga. Nisam dao da me to omete. Forsirao sam razgovor, iako je na trenutke bilo problema radi njezina ne baš širokog znanja engleskog. U jednom trenutku me pitala za joint:
- Can I smoke canabis here?
Bio je to trenutak koji se iskoristio: predložio sam da odu kod nas, pa da tamo svi zapalimo. Pristale su. Iako smo bili stranci koji jedni drugima nisu znali imena.
No comments:
Post a Comment